Mubahala (prizivanje Allahovog prokletstva)
„Primjer Isaov doista je kod Allaha isti kao i primjer Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim mu rekao: “Budi!” i on bi! Istina je od Gospodara tvoga i ne budi od onih koji sumnjaju! – A onima koji s tobom o Njemu budu raspravljali nakon što ti je došlo nešto od znanja, reci: “Hodite, pozvat ćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi i vi, pa ćemo se proklinjati i Allahovo prokletstvo na one koji lažu prizvati” Ovo je doista istinito kazivanje, i nema boga osim Allaha! A Allah je doista Silan i Mudar! A ako oni glave okrenu, pa Allah doista dobro zna smutljivce.”
(Ali-Imran 59-63)
Allah Uzvišeni kaže:
“Slučaj Isaov doista je kod Allaha” u smislu Moć i Allaha, Koji ga je stvorio bez oca, “kao i slučaj Ademov”, kojega je stvorio bez oca i majke, odnosno, “od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: ‘Budi!’ i on bi!” Onaj Koji je stvorio Adema bez oca, pogotovu je u stanju stvoriti i Isaa na isti način.
Povod objave ovoga proklinjanja kao i onoga prije njega, na početku poglavlja, bila je delegacija Nedžranaca. Naime, kada su kršćani došli i počeli raspravljati o Isau navodeći ono što su tvrdili da je sin i bog, Allah je objavio prvi dio ovoga poglavlja kao odgovor njima.
Imam Muhammed ibn Ishak ibn Jesar u svojoj “Biografiji Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem”
navodi kako je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, došla delegacija Nedžrana, u kojoj je bilo šezdeset konjanika, među kojima i četrnaest njihovih uglednih ljudi, koje su oni slušali, a njih četrnaesterica su opet poslušni trojici između njih, i to: El-Akibu, koji je bio njihov emir, čije se mišljenje poštovalo, Seyyidu, koji je bio najučeniji među njima i Ebu-Harise ibn Alkameu, koji je bio njihov svećenik. On je inače bio Arap koji je primio krćanstvo, pa su ga Bizantinci i njihovi vladari zbog toga cijenili i čast mu ukazivali. On je bio upoznat s pitanjem Allahovog Poslanika, njegovim osobinama i drugim stvarima što je navedeno u knjigama drevnim, ali ga je učvrćavalo da nastavi kao krćanin to što je bio cijenjen i imao visok ugled kod pripadnika krćanstva.
On navodi: “Oni su došli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u Medinu, ušli kod njega u džamiju dok je klanjao ikindiju sa svojim prugastim ogrtačima, mantijama i drugom opremom. Pošto je bilo vrijeme njihove molitve, oni su se počeli moliti u džamiji Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je:
“Ostavite ih! – i oni su klanjali okrećući se prema istoku.”
Zatim kaže: “Trojica su se obratila Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, tvrdeći da je Isa Bog, Božiji sin i Treći u Trojstvu. Allah je daleko iznad toga što tvrde!”
Svoj stav da je on Bog dokazivali su time što je on oživljavao mrtve, liječio slijepe, gubave i bolesne,
obavještavao o stvarima Nevidljivog svijeta i sl. Stav da je on Božiji sin oni su dokazivali time da nema
poznatog oca, te da je govorio u bešici, a stav da je treći u Trojstvu dokazivali su riječima Allaha
Uzvišenog: “Učinili smo, zapovjedili smo, stvorili smo i odredili smo.” Pri tome su tvrdili: – Da je jedan, govorio bi: “Učinio sam, zapovjedio sam, stvorio sam i odredio sam.” On, Allah i Isa i Merjem doista su čisti od svega što govore silnici! Povodom ovih njihovih riječi Allah je u Kur’anu objavio gornje ajete, a na govor dvojice svešenika Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je:
“Primite islam!”
A oni su kazali:
“Već smo primili!”
Zatim je rekao: “Niste to istinski učinili, pa primite islam!”
Oni su kazali: “Jesmo, islam smo primili prije tebe!” Zatim im je rekao:
“Lažete, jer vaša tvrdnja da Allah ima sina, vaše klanjanje križu i jedenje svinjskog mesa, ne dozvoljava vam da primite islam!” Oni su zatim upitali:
“Pa, ko je onda njegov otac, Muhammede?” Allahov Poslanik je ušutio i nije im na to odgovorio. Nakon toga, Allah je povodom njihovih tvrdnji i različitih stavova objavio prvi dio poglavlja “Ali-Imran” do osamdeset i nekog ajeta.
Ibn-Ishak kaže: – Kada je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, došla obavijest od Allaha
Uzvišenog, i presuda između njega i njih, on je naredio da se prokunu za ono što su mu govorili, pa
ih je zatim pozvao, a oni su kazali:
“Ebu-Kasime, ostavi nas da se preispitamo, a zatim da dođemo i kažemo šta ćemo uraditi u vezi s tvojim pozivom!”
Potom su se udaljili i izdvojili se zajedno s Akibom, čije je mišljenje među njima bilo cijenjeno, rekavši: “Robe Mesihov, šta ti misliš?” On je odgovorio:
“Skupino kršćana, tako mi Allaha, vi ste se uvjerili da je Muhammed, doista, vjerovjesnik i poslanik! On vam je donio jasne i odlučne vijesti o vašem drugu. Vi znate da nijedan narod nije proklinjao vjerovjesnika, a da su ostali njihovi stari i odrasli mladi! To će i vas iskorijeniti, ako to budete činili! Ako se budete suzdržali držeći se svoje vjere i ostajuć i pri stavu u vezi s vašim Gospodarom, ostavite ga i idite u svoj grad!”
Nakon toga, oni su došli Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekli:
“Ebu-Kasime, zaključli smo da te ne proklinjemo i da te ostavimo u tvojoj vjeri, a mi
se vratimo svojoj vjeri. Ali, pošalji nam jednoga od tvojih ashaba po svom izboru da nam donese
presudu u vezi s imovinom oko koje se razilazimo, jer mi vas cijenimo!”
Muhammed ibn Džafer kaže:
“Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao im je: “Dođite mi večeras, pa da s vama pošaljem jakog i povjerljivog čovjeka!” Omer ibn El-Hattab, r.a., kaže:
“Nikada nisam volio zapovjedništvo, ali sam se tada nadao da to budem ja, pa sam otišao na podne namaz po velikoj žezi. Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao podne i predao selam,pogledao je desno i lijevo, a ja sam se ispinjao dame vidi. On je gledao u nas,pa kada je ugledao Ebu-Ubejdu ibnu el-D`errah, pozvao ga je i rekao:
“Pođi s njima ti i pravedno presudi o onome u čemu se razilaze!”
Ta počast je pripala Ebu-Ubejdi,r.a.”
Po svemu sudeći ova delegacija je došla devete godine po Hidžri. Kršćani Nedžrana su, vidjevši poslanika Muhammeda, s.a.v.s., koji bez ikakve prepirke i svađe, hladne glave, sa h. Fatimom i h. Alijom, neka je Božiji mir na njih, dolazi na dogovoreni sastanak, uplašili su se i odmah tražili džiziju, jer su shvatili da su u prepirci sa Poslanikom, s.a.v.s., pogriješili.
Naime, Zuhri u vezi s tim kaže:
“Stanovnici Nedžrana bili su prvi koji su počeli plaćati džizju(glavarinu) Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
Ajet o džizji objavljen je nakon osvajanja Meke:
– “Borite se protiv onih koji ne vjeruju u Allaha i Sudnji dan” – do riječi – “dok ne budu dali
džizju poslušno i ponizno!” (9:29)
Džabir kaže:
“mi i vi” odnosi se na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Ali ibn Ebi-Taliba,
“sinovi naši” na Hasana i Husejna, a “žene naše” na Fatimu r.a.
Tefsir ibn Kesir
