Nema novih i starih muslimana, ali ima vehabija

0
Posted May 13, 2013 by ehli bejt in
Profesore Hafizoviću, teroristički napad u Bugojnu mnoge je podsjetio na strašnu, skoro proročku težinu, Vašeg teksta objavljenog upravo u “Oslobođenju“, teksta “Oni dolaze po našu djecu“. Kako ste se osjećali kad su se ostvarile Vaše najcrnje slutnje i kad se po kazala pogubnost ignoriranja Vašeg upozorenja?

Kada sam pisao tekst pod gornjim naslovom prije skoro četiri godine,i nakon njegovog reprinta povodom terorističkog napada u Bugojnu, osjećao sam se podjednako očajno i nesretno, jer sam shvatio da ono zašta sam mislio da je, definitivno, stvar prošlosti i samo jedna činjenica više u povijesti muslimanske literature, kulture i civilizacije, zapravo je postalo našom svakodnevicom, novom pošašću nakon krvave agresije koju su Bošnjaci jedva preživjeli, novim virusom koji će, najzad, rastočiti polumilenijski nacionalni, religijski i kulturni identitet bosanskih muslimana – Bošnjaka. Taj virus je već dobrano uništio svaku šansu islamu u Europi, islamu kakav je nekoć bio u muslimanskoj Španiji, a sada dovršava svoj posao sa autohtonim europskim muslimanskim skupinama u regiji Balkana i Jugoistočne Europe. Kamo sreće da taj tekst nisam morao nikada napisati, a još bih sretniji bio da se moja predviđanja ne ostvaruju i da nisam bio u pravu.

U našoj javnosti, temi “novih muslimana“, kako ih naziva reis Cerić, odnosno “vehabija“, kako ih se najčešće zovu u medijima, ili “selefija“, kako se obično sami nazivaju, uglavnom se prilazi dosta površno. Vi sigurno možete našim čitateljima malo pojasniti ovu terminološku zbrku i ukratko kazati o kakvim muslimanima se tu uopše radi?

Nema tu nikakvih “novih““starih“ muslimana. Postoje muslimani kao takvi, muslima ni kako ih je definirao Kur’an i Sunnet Poslanika islama (a.s.),  kakvi u najvećoj mjeri egzistiraju diljem planete već više od hiljadu i četiristotine godina. Gornja podjela dolazi sa bošnjačkog religijskog vrha i samo je jedan od nedopustivih izraza njegove neodgovorne upotrebe jezika u javnome diskursu, a tako vrsna upotreba jezika je samo sve ove godine produbljivala jazove među Bošnjacima, svađala ih i okretala jedne protiv drugih. S druge strane,tako neodmjerenim i neukusnim oslovljavanjem muslima na “novim“ ili “starim“ muslimanima na naš religijski vrh je svjesno i namjerno amnestirao sebe od svake odgovornosti i želje da se neke stvari pravovremeno i u interesu islama i muslimana razriješe i postave na svoje mjesto.

Bosanski muslimani

U Bosni, zapravo, u najvećem procentu postoje tradicionalni bosanski muslimani, onakvi kakvim su ih opisali sami izvori islamske vjere, i postoje “vehabije“, muslimanski puritanci i vječiti popravljači svijeta kojima se tradicionalni,autentični islam nikako ne uklapa u njihovu hudu optiku, a i Poslanik islama (a.s.) im nije dovoljno dobar, kao istinski mekanski plemenitaš,već od njega prave karikaturu, neuredna bradata pastira i sasvim obična gonića deva. Oni svoje rodoslovlje vezuju uz saudijskog nezadovoljnika iz sedamnaestog stoljeća Muhammed ibn ‘Abdu’l-Vehaba, nedoučena reformatora koji je proglasio džihad protiv svih tadašnjih muslimana, uz pomoć kasnije dinastije Sauda, kojoj je pomogao sa svojim falangama da se popne na politički tron, u srcu muslimanskog imperija je krvlju crtao granice današnjoj saudijskoj monarhiji, u nečasnom savezu sa imperijalističkom Britanijom nasrtao na muslimansku vlast, poubijao hiljade ljudi na Kerbeli, u Nedžefu i drugdje, prolio potoke muslimanske krvi u svetim gradovima Mekki i Medini, Taifu i drugdje.
Uz ime tog čovjeka se vezuje naslov i ideološko naslijeđe današnjih “vehabija“ koje neki ovdašnji bošnjački političari neodmjereno,neodgovorno i netačno izjednačuju sa tradicionalnim muslimanskim pravnim školama ili mezhebima. Vehabizam je, zapravo, puritansko gibanje nezadovoljno i netolerantno prema svemu što se ne poklapa sa njegovom idejnom vizurom,i, stoga, često sklono metodama ubilačkih ideologija koje ne biraju sredstva u ostvarenju svojih ciljeva. Kao što je svojstveno svakom drugom ranijem i kasnijem gibanju,i u ovom puritanskom pokretu kod muslimana postoje previranja i stanovita raslojavanja i preuzimanja drugih naslova i drukčijih identiteta. Kada se, najzad, prozrelo u njihov mentalitet, njihovu psihologiju i njihov neprihvatljiv način djelovanja, tad su se jedni sklonili pod naslov “selefizma“, bahato i neprimjereno se pokušavaju izjednačiti sa prve tri najuzoritije generacije muslimana i njihovim vrijednostima i zaslugama, a drugi, oni kraj nje radikalni, za koje ni njihovi dojučerašnji istomišljenici više nisu bili dovoljno dobri, sami su sebe promakli u vehabijsku avangardu i postali “tekfirlijama“–onima koji su sebi dopustili ono što ni Poslanik islama (a.s.) nije činio niti mu je bilo dopušteno da to čini, to jest dopustili su sebi privilegij da sami određuju koje pravi musliman, a ko nije. U osnovi, riječ je uvijek o jednom te istom gibanju, istoj netrpeljivoj “filozofiji“ i istom mentalnom sklopu, a različitost njihovih naslova kojima se kite virtualne je, nikako stvarne naravi. U suštini je riječ o neobrazovanim, needuciranim, zbunjenim ljudima koji vlastitoj djeci brane,primjerice, da u školi uče biologiju, i ne znajući da ono čime se ova plemenita disciplina bavi stoji u najužoj vezi sa Božijim Imenom ‘Al-Zahir’ ili Bogom-Vidljivim i djelujućim u svijetu osjetilnoga. Na jednoj strani se hvastaju da su jedini pravi nasljedovatelji Poslanika islama (a.s.), a na drugoj svojim neznanjem i neznalačkom religijskom praksom udaraju na samo srce islamske religijske doktrine.

Kako ste doživjeli javne reakcije na napad u Bugojnu,mislim na reakcije iz političkog vrha i iz Islamske zajednice?

 Doživio sam ih kao vrhunac ljudskog i profesionalnog licemjerja.Svi su se tako napadno, poput farizeja, utrkivali da se nađu na licu mjesta i najubojitijim etiketama i nebiranim riječima oslove taj teroristički akt. I to je bilo sve. Više niko od njih nije ni prstom maknuo,a kamoli da je osjetio i mrvicu odgovornosti ili spremnost za preuzimanje odgovornosti za budućnost sviju nas. Svi su sve znali, a načinjavali su se tako “nevino začuđenim“ i iznenađenim. Da stvar bude gora, do malo iza toga su krenuli sasvojim starim pričama. Bili su spremni odgovornost prebaciti na bilo koga, samo da bi amnestirali vehabijsku ideologiju, “nove muslimane“ koji su, eto, jedini sposobni odbraniti Bošnjake od genocida,kako veli bošnjački religijski vrh, a jedan ovdašnji visokopozicionirani bošnjački političar ih još kiti,ni manje ni više, već naslovom “mezheba“. Da je to iz neznanja, bio bi oprostivo, ali nije, nego iz čiste manipulativne, predizborne pragme da se ne zamjeri ovoj ideologiji i njenim mentorima sa Arapskog poluotoka odakle upravo dolaze silne delegacije privrednika, biznismena i investitora, baš kao i prije četiri godine, kako bi se našem biračkom tijelu ostavio lažan dojam da se nešto kreativno radi i da će nam, nakon predstojećih izbora,samo ruže cvjetati. Zbog takvog njihova ignorantskog odnosa i nehtijenja da se ovim pojavama pogleda ravno u oči, bojim se, stvari će biti još gore i svi ćemo duboko zažaliti zbog svoje pravodobne neodgovornosti.

U nekoliko evropskih zemalja u posljednjih se nekoliko mjeseci intenzivno raspravlja o zabrani nikaba, s tim što je u nekim državama već došlo i do usvajanja određenih zakonskih odredbi o tome. Kakav je Vaš stav o tome?

Kako je terorizam postao globalni problem ljudske zajednice,tako su najodgovorniji politički moćnici u svijetu za budućnost planete nastoja li ustrojiti novi sistem bezbjednosne kulture sa posve novim mjerama i standardima, kako bi tu nemilu globalnu pojavu barem stavili pod kontrolu.U tom smislu se postavilo i pitanje što brže, efikasnije i nepogrešivije identifikacije svakog pojedinca na kugli zemaljskoj. Na udaru novih mjera bezbjednosti u svijetu našla se burka i nikab kao sastavni dio kulture odijevanja nekih muslimanki novijeg datuma, naročito onih kojima nije dovoljna ona norma odijevanja muslimanke kako ju je zasvjedočio Kur’an prije više od četrnaest stoljeća, propisujući muslimanki da u molitvu stupa pokrivene glave, otkrivena lica, pokrivenih ruku do šaka i nogu do članaka. Ako muslimanka tako odjevena može pred “Lice Božije“,zašto ne bi mogla stupiti i pred bilo koje stvorenje koje je On stvorio? Ako nije rezultat ideološke prisile, kao što je slučaj burke u Afganistanu talibanskog razdoblja, ili proizvod vlastitog poticaja da se oponašaju Poslanikove (a.s.) žene, za koje Kur’an izričito tvrdi da “nisu kao ostale žene“ (Al-Ahzab, 32), pa, analogno tome, ni ove potonje ne mogu biti, sve i da hoće, kao one prvotne, onda je istrajavanje na nošenju burke i nikaba najvećma stvar vlastitog izbora, a najmanje stvar vjere i religijskog uvjerenja. Ako se eksperti za ljudska prava slažu da je taj dio odjeće neizostavni detalj u korpusu ljudskih prava, onda sam ja prvi koji ne dopušta da se u ljudska prava dira, pa o ma kojem ljudskom pravu bila riječ, ali to onda ne treba povezivati sa vjerom i pravdati vjerom, praveći vlastitu religijsku tradiciju, mimo milijardu i pet stotina milijuna muslimana u svijetu, karikaturom i anahronom pojavom, već treba svesti na razinu vlastite, pojedinačne modne opcije i izbora. Svedok nam nije počela stizati “ulema“ sa Arapskog poluotoka, mi nismo imali problema sa burkom, nikabom, već smo u Bosni svih ovih pet, i nešto više, stoljeća islama imali svoje nane, majke, sestre i kćeri koje su nosile prepoznatljiv šal, domaći, bosanski, i pokrivale glavu onako kako to Kur’an zapovijeda, tako da to nikome i nikada, čak ni u vrijeme komunističke vladavine, nije pričinjalo teškoću.

Žena muslimanka 

Ono što mi, osobno, smeta u cijeloj ovoj zbrci i lažno nametnutom problemu oko burke i nikaba jestto da neki muslima nikako neuspijevaju shvatiti kako postoji milijardu važnijih stvari koje bi za vlastiti boljitak morali što hitnije riješiti. Poslije toga, sve preostalo slobodno vrijeme neka troše na raspravu o burci i nikabu, jer je to posljednja “važna“ stvar u poret ku prioriteta koji danas stoje pred tolikim brojem muslima na koji se uspijevaju dokazivati samo kao krupna biološka činjenica bez ikakva bitnog utjecaja na svjetskom tržištu ideja i svekolikih dostignuća. Bio bih sretniji sutra u Bosni vidjeti što više najnjegovanih univerzitetskih profesorica žena muslimanki, sa snažnom sviješću o svom religijskom identitetu i njegovim vrijednostima, nosile ili ne nosile šal, nego buljuk žena zarobljenih u burku i nikab, otrgnutih od svijeta i života, poput tolikih drugih u muslimanskome svijetu kojima je islam dao slobodu i dostojanstvo, ali su ih neki muslimanski vlastodršci zarobili, ponizili, oduzeli im i osnovna ljudska prava u dvadesetprvom stoljeću i prezreli ih kao nužno zlo bez kojeg, ipak, nemogu.

 

Ovaj tekst je dio intervju akademika Rešida Hafizovića, koji je objavljen u “Oslobođenju”, 31. juli 2010 godine.


About the Author

ehli bejt


Nove obavijesti
 
  • rasoulallah_net_backgrounds_3_by_graphicsteam-d31tatp
  • Lailat_al_qadr_07_by_emad01
  • zena
  • savjet za ramazan
  • mladjak
  • mjesec saban
  • 5
  • g
  • 1
  • gazali
  • 1
  • aaaa muavija1
  • mili
  • haz2
  • tumblr_lxuny8ol561qkwmgko1_400
  • 11
  • Drvo-i-Mjesec
  • 200392089-001
  • maca se smije
  • 1
  • kuran causevoc
  • resid hafizovic
  • mehmed mladi
  • senad-agic
  • hafiz cajlakovic
  • Vjerovjesnikov sunnet
  • sami dzeko
  • Sulejman_bugari1
  • milost1_0
  • islam_306258043