Oni dolaze po našu djecu

0
Posted May 6, 2013 by ehli bejt in
Svaka civilizacija ima svoje tragedije, padove i pogibelji; pa tako i ona muslimanska, ali vrhunac tragedije koja je zadesila muslimane, zbio se godine 1746. kada je bezumnik iz Nedžda – po imenu Muhamamad Ibn ‘Abd al-Wahhab sa svojom falangom ’beduina’ i ljudi željnih plijena, krvi i ubijanja, proglasio službeni džihad protiv svih muslimana, i to-samo zato što su ovi potonji ustrajavali u svom slijeđenju i razumijevanju islama onako kako to nalozi temeljnih vrela islamske vjere traže i kako je to živim primjerom Poslanik islama, izabranik i miljenik Božiji, zasvjedočio prije više od četrnaest stoljeća.

Da vehabijsko proglašenje službenog džihada nije bio tek formalan i zanemariv čin posvjedočit će, domalo iza toga, strašni pokolji koje su vehabijske falange načinile najprije u Kerbeli 1802., gdje su ubijene hiljade muslimana, opljačkana njihova imovina, a nisu bile pošteđene ni njihove džamije, turbeta i mezarja; iza toga je slijedilo krvoproliće u Ta’ifu 1803. i Mekki, zatim u Medini 1805., a onda diljem kolijevke islama, a u tim pokoljima nisu pošteđene žene ni djeca, starci i druga nejač. Pred razularenim vehabijskim mačem nestajali su muslimanski gradovi i naselja onoga vremena, a hiljade muslimana je udavljeno u vlastitoj krvi. (Vidi: Hamid Algar, Vehabizam kritički osvrt, Zagreb, 2004).

Pošast našega vremena
I ništa ne bi bilo neobično u ovim podacima da su oni ostali dio tek poneke mučne epizode iz duge povijesti islama i muslimana, ali su oni, nažalost, i dio naše svakodnevice i užasna pošast našega vremena. Taman kada su europski muslimani u Bosni, Bošnjaci kao autohtoni europski narod, pomislili da su preživjeli najgore, kako-tako zadržali tlo pod nogama nakon okrutne i krvave agresije koja je, netom bjesnila ovim prostorom, uto ih je zadesila nova noćna mora, podlija i opasnija, strašnija i neizvjesnija nego li ijedna u dosadašnjoj inače krvavvoj povijesti ovdašnjih muslimana. Sada kada su reducirani do broja ispod kojeg se niko više ne može zvati narodom niti može računati na opstank i preživljenje, bosanski muslimani su zaraženi novim, fatalnim virusom, kao recidivom tek minule agresije, a utjelovljenje tog virusa je prepoznatljivo u arogantnoj, namrgođenoj, agesivnoj i za ovaj prostor i vrijeme anahronoj pojavi zvanoj vehabizam. To je ‘najbolja’ tekovina karadžićevsko-madićevskog načertanija i njihova zavjereničkog cenarija, tekovina koja je, tu, među nama, s ciljem i nakanom da dovrši ono što onaj zlotvorni dvojac i njihovi mentori nisu uspjeli tokom agresije. To zacijelo nije samo njihova tekovina, već tekovina i zluradih vehabijskih mentora sa Istoka i Zapada, iz Saudijske Arabije, ali i iz nekih političkih centara moći u Europi, baš onih čiju nečasnu ulogu u agresiji na Bosnu dobro pamtimo i nepogrešivo prepoznajemo. To je onaj politički trougao koji je u rasponu Moskve, Londona i Pariza uporno zatezao krvavi judin pokrov i njime pritiskao Bosnu, tako da ona ni danas nije u stanju da diše. Najprije su nam uskratili pravo na samoodbranu i povezali nam ruke kao janjadima za klanje, a danas nam u Bosnu šalju i na sve načine stimuliraju vehabije, svoje posljednje tajno oružje i kobni virus koji ubrzo treba da rastoči samu supstancu bosanskohercegovačkih muslimana. To bi, valjda, trebao biti i dobar predujam da se po istom scenariju razriješi i muslimansko pitanje u Zapadnoj Europi koja je danas islamofobičnija negoli ikada ranije. (Vidi: Brendan Simms, Najsramniji trenutak – Britanija i uništavanje Bosne, Sarajevo-Beograd, 2003.)
Ovaj zavjerenički savez vehabijskih mentora sa Istoka i iz nekih centara moći sa Zapada nije ništa neobično i ne ozbiljuje se prvi put u povijesti muslimana. Već daleke 1865. godine imamo prve dodire i zavjereničke, antimuslimanske saveze sklopljene između Britanaca i tada već prestrojenih saudijsko-vehabijskih falangi u Nedždu. U tom nečasnom antimuslimanskom savezu obje strane su imale svoje precizno definirane interese: saudijsko-vehabijske falange su crtale granice svoje države u samom srčanom tkivu muslimanskog svijeta, a Britanci su učvršćivali svoju premoć u Perzijskom zaljevu i kovali planove za komadanje osmanske države. (Vidi. Hamid Algar, ibid., str. 43-49; usp. Hemper’s memoirs, djelo o britanskoj špijunaži u muslimanskom svijetu onoga vremena, Teheran, 1973.)
U znak zahvalnosti za prilježnost u realiziranju spomenutog britansko-vehabijskog antimuslimanskog saveza, britanska kruna je kasnije odlikovala saudijskog vladara ’Abd al-’Aziz ibn Sa’uda ordenom viteza reda Bath sa Raspelom. Sa istim takvim ordenom oko vrata, kralj Fahd se 1935 godine slikao skupa sa britanskom kraljicom Elizabetom koju je posjetio u njenom kraljevstvu.

Zavjerenički savez

Nakon čečenskih muslimana, kao tradicionalnih muslimana i 
muslimana sa nekoć zavidnom muslimanskorn duhovnošću i literaturom, bosanskohercegovački muslimani su danas druga značajna meta vehabizma u ovom, dijelu svijeta. Ne tolerirajući njihov tradicianalni, suživotni i autentični islam, protkan najraskošnijim duhovnim tonovima sufizma, produhovljene tefsirske literature i mudroslovne gnostieke, irfanske književnosti, vehabije su stigle u Bosnu i, danas još potpomognute nekolicinom pristalica iz autohtone musjimanske zajednice, sa isključivom nakanom da zatru i najmanji trag bosanskohercegovačkom tradicionalnom islamu, da izbrišu i najsićušniji otisak otomanske kulture prepoznatljive u ovdašnjim raskošnim i prebogatim spomenicima islamske materijalne kulture, u našim džamijama, turbetima, mauzolejima, tekijama, mezaristanima, citadelama i slično. Na udaru je sve što temeljito ne sliči njihovoj jednoumnoj, priprostoj, ‘beduinskoj’ i monotonoj ‘kulturi’ i tradiciji’.
To su već uradili u kolijevci islama, uništivši najdragocjenije povijesne tragove islama iz vremena Poslanika islama 8a.s.), to su također učinili u Afganistanu, u Čečeniji, u Iraku, posvuda gdje sustigli i gdje su se uspjeli razrasti poput nezaustavljiva korova. Dolazeći pod izgovorom da pomognu muslimane, oni su, zapravo, poput nezvanih emisara iza sebe ostavljali samo krvavi trag, krvoproliće, smrt i neviđeni užas.
Oni to pripremaju i ovoj zemlji, njenim muslimanima, ali i ne samo njima. Oni su došli po našu djecu, došli su da uzmu krvavi danak, da nam uzmu srce i dušu kao plaću za mrvice koje su nam, donosili sumnjivi humanitarci sa posljednjim, nečasnim nakanama. Oni su među nama. Šireći praksu tzv. incestnih brakova po našim selima, kasabama, varošima i gradovima, oni su već dobrano načeli, naše tradicionalno društveno tkivo.
Oni su već u našem medijskom prostoru, u našim upravnim i – ademskim religijskim institucijama: u našim džamijama, našim medresama, našim akademijama, posvuda. A Rijaset islamske zajednice u BiH kao da se tek budi, i pomalo naslućuje pošast koja se nadvila nad europskim muslimanima u BiH. Napokon je objavljena jedna Rezolucija i Adenda toj Rezoluciji, i osnovana jedna Komisija koja će pratiti provođenje te Rezolucije. Kako je to nepodnošljivo premalo, i kako je to zastrašujuće prekasno! Štaviše, kada se malo bolje razmotri, dometi Rezolucije neće biti ništa bolji od onih kakve je dala sada već gotovo zaboravljena Deklaracija europskih muslimana, koju je nekoć bio objavio Rijaset Islamske zajednice u BiH.
No, vrhunac ironije je u tome što tekst Rezolucije ne daje, nikakve instrumente kojima se toj pošasti može stati na put; nego im se još tepa i iskazuje golema skrb za njihova građanska prava.
Neki od prvih suradnika poglavara lslamske zajednice u BiH se još utrkuje da kaže kako su to “fini ljudi iz naših džemata”. Da nisu objavljeni makar i tako sadržinski beskrvni dokumenti, poput Rezolucije Rijaseta, čovjek bi morao pomisliti da su muslimanske religijske institucije u BiH blagonaklone, prema njima.
Vehabijski emisari

Tim prije što nikome u tim institucijama ne smeta niti im para uši dok vehabijski emisari otvoreno i bezočno lažu na Poslanika islama: on je naime u njihovoj hudoj duhovnoj optici pastir, gonič deva i beduin, premda svi, životopisi o njemu, od Ibn Hišamove Sire do djela Muhammed, život- vjerovjesnika islama zasnovan na najranijim izvorima,
autora Martina Lingsa, svjedoče o njemu kao aristokrati par excellence i plemenitašu iz ondašnjeg mekanskog društva; oni vele da je Poslanik islama (a.s.) nosio neurednu, nekresanu, raštrkanu bradu, a sve biografije njegove kažu da je razina njegove kulture življenja i uređivanja bila takva da je dobar dio muslimana ni do danas nije dosegnuo; oni vele kako je Poslanik islama (a.s.) nosio zavrnute šalvare, pa stoga i oni nose okraćene pantalone, a svi danas znaju da je i tada i sada u tom dijelu muslimanskog svijeta galabija nacionalna nošnja, pa ju je i sam Pošlanik (a.s.) sa ponosom nosio, a i najudobnija je za tamošnje klimatske uvjete. Da i ne govorimo o drugim detaljima. Ali, avaj, svi šute pred notornim neistinama o islamu i Poslaniku islama (a.s.), pred uvredama na račun našeg tradicionalnog islama koje vehabijski emisari bezočno šire svaki dan, i kao da je svima stalo da im je Poslanik barbarin i da im je islam retrogradan i preživljen.
Dok odgovorni u ovoj zemlji šute i pretvaraju se kao da se ništa neobično ne dešava među nama, vehabijska karavana ide dalje, namiče novu hipoteku ovoj napaćenoj zemlji i njenom narodu, osobito ugađa svojim mentorima na Zapadu, koji zadovoljno trljaju ruke i čekaju pogodan čas da jurnu sa svojim vojskama i donesu “slobodu za Bosnu”, baš onakvu kakvu su donijeli i iračkom narodu prije dvije-tri godine.
Za pakao na sliku pakla u Iraku, Čečeniji, Afganistanu i Palestini, koji vehabije u Bosni brižljivo pripremaju ovoj zemlji, neko od najodgovornijih u državnom i religijskom vrhu ove zemlje već danas bi morao preuzeti odgovornost.

REŠID HAFIZOVIĆ, “Oni dolaze po našu djecu”, Oslobođenje, 25. 11. 2006. god.


About the Author

ehli bejt


Nove obavijesti