Zaštita vjernika

 ”Ni u Tevratu, ni u Indžilu, niti u Furkanu nije objavljena sura njoj slična!” Dakle, Kur’an započinje surom ”kojoj nema slične”, a završava dvjema surama ”kojima nema sličnih”. Time je na najljepči način objedinjen izvanredni početak i kraj Kur’ana.

Ovim nas Kur’an, zaključuju komentatori, podučava da hutbu, govor ili knjigu treba započeti i završiti sa onim najljepšim! Drugo pak mišljenje veli da se povezanost početka i kraja Kur’an može uočiti u činjenici da Kur’an započinje surom el-Fatihom za koju je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao da je ”najbolja dova”, a završava surama el-Felek i en-Nas koje se također smatraju svojevrsnim dovama. Dakle, dova je na početku i kraju Kur’ana; na početku i na kraju Kur’ana obraćamo se svome Gospodaru.  Povezanost sura el-Felek i en-Nas sa surom el-Ihlas  Suri el-Felek prethodi sura el-Ihlas – Kulhuvallahu ehad. Jedina tema ove sure jeste tevhid – vjerovanje u jednog i jednog Boga. Ovo vjerovanje podrazumijeva ispravno poimanje Allahove Biti i Njegovih atributa (sifata), odn. negaciju svega onoga što Njemu, Uzvišenom, ne dolikuje i ne priliči. Na taj način dolazi se do ispravnog vjerovanja koje je neraskidivo povezano sa ljudskim djelovanjem ili ponašenjem.   Da bi vjernik očuvao svoje vjerovanje i ispravno djelovao cijeloga svog života neophodna mu je pomoć ili zaštita njegova Gospodara. Kada čovjek prouči suru Kulhuvallahu ehad, on kao da samome sebi kaže: Jarabbi, golemo je ovo što sam proučio i ne mogu se osloniti samo na sebe u pogledu onoga što se od mene traži! A onda, kao da mu se odgovara: Kul e’uzu bi Rabbi’l-felek! Kul e’uzu bi Rabbi’n-nas!  Rabbu’l-felek (قُلْ أَعُوذُ بِرَبِّ الْفَلَقِ)  Gospodar feleka/svitanja/rastavljanja. U tumačenjima se navodi više mišljenja o značenju riječi felek (dosl. rastavljanje). Mišljenje koje se uvijek navodi na prvome mjestu jeste da felek znači subh (svitanje, praskozorje), jer se u tom momentu rastavlja noć od dana – i ovo je mišljenje većine komentatora Kur’ana. To je vrijeme kada se zora odvaja od tmine, i upravo je to jedno od vremena pogodno za sihir, magiju, džinske napade ili ograisanje. Također, riječ felek, navode komentatori Kur’ana, obuhvata sve ono što Uzvišeni Allah rastavlja: bilje od zemlje, kišu od oblaka, plodove od sjemenki i košpica, djecu od majčinih maternica… Jednom riječju, Uzvišeni Allah je Rabb svega onoga što se odvaja i od nečega rastavlja. Također, u tumačenjima se prenosi da je felek i jedna od džehennemskih provalija ili, pak, ime za Džehennem.    Od čega se traži zaštita

1)     Min šerri ma halek (مِنْ شَرِّ مَا خَلَقَ)  Ovdje se u općoj formi navodi da se od Gospodara svitanja traži zaštita od zla svega onoga što On stvara. Time se obuhvataju sva moguća zla: ljudska, džinska, životinjska, nebeska, i dr. Zlo (šerr) je povezano sa svijetom stvaranja ili stvorenoga (‘alemu’l-halk) u kome se realiziraju suprotnosti koje mogu rezultirati i zlom ili neredom. Dakle, izgovaranjem ovoga ajeta od Gospodara svitanja traži se zaštita od svake vrste mogućeg zla u stvorenom svijetu.

2)     We min šerri gasikin iza vekab (وَمِنْ شَرِّ غَاسِقٍ إِذَا وَقَبَ)  Iako se prethodnim ajetom obuhvataju sva moguća zla, Uzvišeni Allah u nastavku izdvaja ili specificira tri zla, čime se ukazuje na veliku opasnost koja iz njih proistječe. Jer, ono se što izdvaja ili specificira u tekstu Kur’ana, time se aludira na njegovu veliku važnost, značaj, korist ili znamenje, a u ovom slučaju na veliko zlo. Prvo zlo koje ovdje Kur’an spominje jeste zlo gasika i(li) ono koje iz njega proističe.  O značenju ove riječi u tefsirima se navodi osam mišljenja, ali većina komentatora Kur’ana ističe da je gasik mrkla, tamna noć, što potkrjepljuju i ajetom: …ila gaseki’l-lejl (إِلَى غَسَقِ اللَّيْلِ) ”…do noćne timine” (el-Isra’, 78). To je stoga, vele komentatori Kur’ana, što je velika potreba za traženjem zaštite od ovoga zla, tj. od tamne noći, koja se stalno događa i čije se tmine svuda razastiru (iza vekab). Upravo je noć arena za događanje svakovrsnih zala, spletki, obmana, magije, sihira i drugih neprijatnih stvari. Stoga čovjek ima potrebu da se od toga zaštiti.

3) We min šerri’n-neffasati fi’l-‘ukad  (وَمِنْ شَرِّ النَّفَّاثَاتِ فِي الْعُقَدِ)    Drugo veliko zlo koje se navodi u suri el-Felek je zlo sihira ili magije, koje je također uvijek rasprostranjeno i prisutno u svakom vremenu. Ovdje se konkretno spominje jedna vrsta sihira koja se realizira puhanjem (nefes) u čvorove ili uzlove (‘ukad) konca i sličnih stvari. Učenjem riječi we min šerri’n-neffasati fi’l’ukad traži se trostruka zaštita: a) od djela što ga čine sihirbaske i sihirbazi, tj. od sihira; b) od varki, spletki i razdora koji se unose u ljudske odnose činom sihira i c) od zla koje proistječe iz ”puhanja” sihirbaski i sihirbaza.[6]

4. We min šerri hasidin iza hased (وَمِنْ شَرِّ حَاسِدٍ إِذَا حَسَدَ)  Treće zlo koje se posebno ističe u suri el-Felek jesto zlo zavidnika kad zavidi. U komentarima Kur’ana često se veli da je najveće ljudsko zlo hased (zavidnost). Neki učenjaci kažu da je hased prvi grijeh počinjen na Nebu i na Zemlji. Na Nebu se misli na hased Iblisa prema Ademu, a.s., kada mu nije htio učiniti sedždu poštovanja, a na Zemlji na hased Kabila prema negovom bratu Habilu, koji je, kao što je poznato, završio i prvim ubistvom u historiji ljudskoga roda. Ovim se hoće reći da su posljedice haseda( zavisti) veoma velike i strašne. A jedna od najstražnijih i najočitijih posljedica ljudskoga haseda (zavisti) je smutnja ili unošenje razdora među ljudima. Ta strašna smutnja ogleda se u navraćanju ljudi na svađe i razmirice, čije su posljedice nesagledive i veoma razorne. Onaj ko to radi čini jedan od najvećih harama i izaziva Božije prokletstvo, jer u jednom hadisu se kaže:  ”Smutnja (fitna) spava; prokleo Allah onoga ko je probudi!” (er-Rafi’: 1/291). Vrste zavisti : Kada tumače ovaj ajet sure el-Felek komentatori Kur’ana obično govore o tri vrste zavisti, odn. zavidnika:

a) onaj ko želi da nestane blagodat kod nekoga drugoga, iako on od toga neće imati nikakve koristi niti će se ta blagodat na njega prenijeti; ili zavidnički rečeno: Kad je nemam nek’ nema ni drugi! – ovo je najveći stepen zavisti kod nekog čovjeka i vrhunac zla. Otuda nas je Allahov Poslanik, s.a.v.s., podučio: ”Zavidnost jede dobra djela kao što vatra jede drva!” (Ebu Davud: 4257);

b) onaj ko želi da nestane blagodat kod drugoga želeći tu blagodat za sebe; c) onaj ko želi kakvu blagodat za sebe, ali bez želje da ta blagodat nestane kod drugoga – ova vrsta zavisti naziva se ”zavist bez zlobe” (gibtatun) i ona je za razliku od prethodne dvije dozvoljena. O ovoj vrsti zavidnosti Allahov Poslanik, a.s., je rekao: ”Nije dozvoljeno zavidjeti, osim dvojici ljudi: čovjeku kome je Allah dao imetak i uputio ga da taj imetak troši na putu istine i čovjeku kome je Allah dao mudrost te po mudrosti sudi i daje savjete drugima” (Buhari: 1409). Zavist donosi direktna tri zla onome ko zavidi:

1) stječe grijeh jer je zavist haram;

2) loše se ponaša prema Uzvišenom Allahu Koji iz Svoje riznice udjeljuje kome On hoće i koliko hoće, tako da drugome zavidjeti zapravo znači protiviti se Allahovim blagodatima;

3) zakuplja svoje srce brigama i onime što ga se ne tiče.  Zubejr b. ‘Avvam, r.a., prenosi od Vjerovjesnika, s.a.v.s., da je rekao: “U vas su se uvukle boleštine naroda koji su živjeli prije vas: zavidnost i mržnja, a one su britve. Nisam rekao da briju kosu, nego da briju vjeru!“ (Tirmizi: 2510)              Onaj koji zavidi, kako navodi mufessir el-Kurtubi, stupio je u borbu sa svojim Gospodarom zbog pet stvari:

1)     mrzi blagodat datu drugome;

2)     prezire Allahovu odredbu;

3)     suprotstavlja se Allahovom djelovanju;

4)     ponižava Allahove prijatelje ili ih želi poniziti; i

5)     pomaže prokletom Iblisu.

Zavidnik je – veli znalac islama  imam el-Gazali – u neprestanoj kazni jer dunjaluk nikada neće biti bez onih kojima je Uzvišeni Allah podario znanje, bogatstvo, imetak, sreću, popularnost, itd. I, doista – nastavlja el-Gazali – čovjek neće dosegnuti do suštine imana sve do dok drugim muslimanima ne bude želio ono što želi sam sebi. Dakle, sura el-Felek završava sa hasedom kao nečim najružnijim u čovjeku, a čime se ukazuje na njegovu težinu i zlo koje iz njega proističe. Promatrajući kraj ove sure Husejn b. Fadl je zaključio: ”Da na zemlji ima ružnije zlo od haseda, Allah bi njime završio ovu suru!” S obzirom da sura el-Felek ima pet ajeta, time se išareti da onaj ko iskreno uči ovu suru štiti se od pet zala:

1) zla ljudi – koje može biti u pogledu vjere, imetka, duše, pameti i časti; a posebno od zla fitne i haseda;

2) zla džina – džini nevjernici su istrajni u nanošenju zla muslimanima, dok džini muslimani to ne čine, osim ako se ne uznemire nečim neugodnim od strane čovjeka; 3) zla strasti (nefsa) – jer je ”duša sklona zlu”;

4) zla šejtana – koji je ”otvoreni čovjekov neprijatelj”, veli se u Knjizi.

5) zla bolesti – dok je čovjek u bolesti nije u stanju da osjeti slast života i ibadeta.

Rabb, Melik, Ilah (قُلْ أَعُوذُ بِرَبِّ النَّاسِ مَلِكِ النَّاسِ إِلَهِ النَّاسِ)    Sura en-Nas započinje navođenjem tri Allahova, dž.š., atributa. Ljudi se pozivaju da istinsku zaštitu traže samo od Onoga koji je opisan tim atributima. Dakle, samo Rabb (Gospodar), Melik (Vladar) i Ilah (Bog) ljudi pruža stvarnu zaštitu. Onaj ko iskreno traži zaštitu oslanjajući se na Allahovo Gospodarstvo (rububijje), Njegovu vlast (mulk) i Njegovu Božanstvenost (uluhijjet), taj je spašen i siguran zato što:

a) traži zaštitu od Onoga koji ljudima daruje samo dobro;

b) što se predaje Onome čija je vlast najsavršenija i pod čijom ingerencijom je sve stvoreno i

c) zato što robuje onome ko ima apslutnu moć.

I ovo je najbolji i najefikasniji način traženja zaštite od insanskih i šejtanskih zala! Zajedno sa navođenjem ova tri uzvišena Božanska atributa, u prva tri ajeta sure en-Nas, tri puta se navodi i imenica en-nas (ljudi): Rabbu’n-nas, Meliku’n-nas i Ilahu’n-nas. Komentatori Kur’ana ovdje su prepoznali počast koja se ukazuje ljudima, jer samo se ljudi spominju, iako je Uzvišeni Allaha Rab, Melik i Ilah i svega ostaloga u Univerzumu.  Šejtanske vesvese (مِنْ شَرِّ الْوَسْوَاسِ الْخَنَّاسِ)  Od Rabba, Melika i Ilaha ljudi traži se zaštita od šejtana koji je u četvrtom ajetu sure en-Nisa’ opisan kao vesvas i hannas. Šejtan je nazvan vesvas (napasnik) zato što stalno djeluje, napastvuje i ubacuje vesvese u ”prsa ljudi”, pa i sam predstavlja vesvesu. Riječ vesvesa u arapskome jeziku ima široko značenje: došaptavanje, navođenje na zlo, iskušavanje, uznemiravanja, šaputanje… Sva ova značenja su bliska i ukazuju na mnogolike ”šejtanske tehnike” za navođenje na zlo ili zle namisli. Riječ vesvesa posredstvom Kur’ana ušla je u bosanski jezik pa se često i ne prevodi, ali svaki musliman zna da se njome označavaju zle misli (vesvese) koje dolaze od šejtana-napasnika. Šejtan je nazvan hannas zato što se ”vraća”, odn. skriva, povlači ili bježi onda kad čovjek spomene Allaha. Dakle, on je skrivalac i pobjegulja prilikom spomena imena Uzvišenog Allaha, ali se i iznova vraća čovjeku kad se ovaj prepusti nemaru i zaboravi ime svog plemenitog Gospodara.  Hannas  (ألْخَنَّاسُ) – Iblisov sin  U jednoj tefsirskoj priči veli se da je Hannas sin prokletog Iblisa. U njoj se kazuje kako je Iblis sa svojim sinom došao našoj pramajci hazreti Havvi, predao joj ga i zatražio da se ona brine o njemu, što je ona i prihvatila. Nakon što je h. Havva ispričala Ademu, a.s., šta se desilo, Adem, a.s., joj reče: ”O, Havvo! Zar ti nisam rekao da se Iblisu ni u čemu ne pokoravaš?! On je taj koji nas je zaveo pa smo počinili grijeh!” Potom je Adem, a.s., ljutito otišao do Iblisovog sina i iscjeckao ga u četiri dijela koja je pobacao na jedno drvo. Iblis se vraća h. Havvi, pita je za svoga sina, a ona ga obavještava šta se zbilo. Onda Iblis povika Hannasa i ovaj oživje, te drugi put otiđe h. Havvi da joj preda svoga sina. Hazreti Havva ga opet prihvati, a Adem, a.s., ga sada spali na vatri, i njegov pepeo baci u more. No Hannas se ponovo vraća u život, i Iblis ga po treći put odvodi h. Havvi koja ga i ovaj put prihvata. Vidjevši to, Adem, a.s., Hannasa zakla, isprži i oboje njih ga pojedoše. Nakon toga Iblis dolazi h. Havvi raspitujući se za svoga sina, a ona mu ispriča šta se ovaj puta s njim dogodilo. Iblis zatim povika Hannasa, koji mu se odazva iz Adema i Havve, te uzviknu: ”Eh, ovo je ono što sam želio! Tvoje mjesto je u prsima Ademovih potomaka!”[11]  Ova tefsirska priča slikovito kazuje o Hannasu, sinu prokletog Iblisa, čija je zadaća da došaptava ljudskome srcu sve dok je ono nemarno unoseći u njega tako razne vesvese, ali kada ljudsko srce spomene Allaha, Hannas se povlači i nema nikakve vlasti nad ljudskim srcem, jer u zikiru srca nalaze svoj smiraj! Ovdje treba istaći još jednu zanimljivu tefsirsku poentu, koju su uočili mufessiri. Naime, u petom ajetu sure en-Nas, u kojem je rečeno ellezi juvesvisu fi suduri’n-nas (الَّذِي يُوَسْوِسُ فِي صُدُورِ النَّاسِ), tj. šejtan unosi vesvesu (zle misli u prsa ljudi), a nije rečeno fi qulubi’n-nas, tj. u srca ljudi, jer je šejtanovo mjesto u prsima, grudima (sudur), a ne u srcu (kalb), koje je mjesto imana. Iz ljudskih prsa, vele komentatori, šejtan pruža svoj kljun (minkar) ka ljudskim srcima unoseći u njih vesvese!  Vrste šejtanskih vesvesa  Već smo istakli da su šejtanu na raspolaganju mnogolike ”tehnike” zavođenja čovjeka i, po svemu sudeći, on njima na najbolji način manupilura i dobro obavlja svoj zadatak. Komentatori Kur’ana u svojim tefsirima nastoje istražiti ili, pak, ukazati na različite vesvese koje šejtan koristi. Tako komentator Ibn ‘Adžibe el-Haseni[12]  ukazuje da šejtan koristi slijedeće ”tehnike” vesvese: uništavanje imana (vjere) i unošenje sumnje (šubhe) u vjerovanje – ovo bi bio prvi korak šejtana ka ljudskome srcu; a ako on ne poluči rezultat, ondademoralisanje u izvršavanju ibadeta – drugi korak; ako on ne uspije, ondaubacivanje rijaluka (pretvaranja) u ibadetima, kako bi ih uništio; a potomubacivanje samodopadljivosti i uveličavanja ljudskih djela, tj. da čovjek svoja djela vidi velikim;potpaljivanje zavisti, osvete, zlobe, srdžbe i dr. navodeći ljude na ružna djela i loša stanja.[13]  Prema tome, mnogobrojne su šejtanske vesvese koje šejtan unosi u prsa ljudi i usmjerava ih ka njihovim srcima. One su, jednom riječju, sve ono što zovemo zlim mislima. Kako se onda od njih sačuvati?          Lijekovi protiv vesevesa  Komentator Ibn ‘Adžibe propisuje slijedeća tri lijeka protiv šejtanskih vesvesa:

1.      mnogo spominjati Uzvišenog Allaha (zikir činiti):

2.      stalno tražiti zaštitu kod Allaha, dž.š., učiti suru en-Nas, čijim se učenjem postiže najefikasnija zaštita. Vesvese su ”od džina i od ljudi” (مِنَ الْجِنَّةِ وَ النَّاسِ) U posljednjem, šestom ajetu sure en-Nas, koji je i posljednji ajet časnoga Kur’ana, Uzvišeni Allah objašnjava da vesvese donose džini i ljudi. Ali, kako napominju komentatori Kur’ana, ljudske vesvese su veće od džinskih/šejtanskih, jer ove druge odlaze ili nestaju samim činom traženje zaštite kod Allaha, dž.š., dok ljudske vesvese tako ne nestaju. One su raznovrsne i složene. Na šta sve samo jedni ljudi ne navode druge ljude – i u tome uspijevaju!  Kada učiti sure el-Felek i en-Nas

a)Prije lijeganja u postelju   عَنْ عَائِشَةَ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهَا أَنَّ النَّبِيَّ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ كَانَ إِذَا أَوَى إِلَى فِرَاشِهِ كُلَّ لَيْلَةٍ جَمَعَ كَفَّيْهِ ثُمَّ نَفَثَ فِيهِمَا وَقَرَأَ فِيهِمَا “قُلْ هُوَ اللَّهُ أَحَدٌ” وَ “قُلْ أَعُوذُ بِرَبِّ الْفَلَقِ” وَ “قُلْ أَعُوذُ بِرَبِّ النَّاسِ” ثُمَّ يَمْسَحُ بِهِمَا مَا اسْتَطَاعَ مِنْ جَسَدِهِ يَبْدَأُ بِهِمَا عَلَى رَأْسِهِ وَوَجْهِهِ وَمَا أَقْبَلَ مِنْ جَسَدِهِ يَفْعَلُ ذَلِكَ ثَلَاثَ مَرَّاتٍ.  Aiša, r.a., prenosi da bi Vjerovjesnik, s.a.v.s., kada bi noću išao u postelju, svaki put spajao svoje dlanove, a onda bi puhnuo niz njih i na njih proučio Kulhuvallahu ehad, Kul e’uzu bi Rabbi’l-felek i Kul e’uzu bi Rabbi’n-nas, pa bi njima, koliko bi mu ruke pružale, potrao svoga tijela počevši od glave i lica, zatim po čelu i niz prednji dio tijela, i tako bi učinio tri puta (Ebu Davud: 5056).  عَنْ عَبْدِ اللَّهِ بْنِ خُبَيْبٍ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّهُ قَالَ: خَرَجْنَا فِي لَيْلَةِ مَطَرٍ وَظُلْمَةٍ شَدِيدَةٍ نَطْلُبُ رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ لِيُصَلِّيَ لَنَا فَأَدْرَكْنَاهُ فَقَالَ: أَصَلَّيْتُمْ، فَلَمْ أَقُلْ شَيْئًا، فَقَالَ، قُلْ، فَلَمْ أَقُلْ شَيْئًا، ثُمَّ قَالَ، قُلْ: فَلَمْ أَقُلْ شَيْئًا، ثُمَّ قَالَ: قُلْ، فَقُلْتُ: يَا رَسُولَ اللَّهِ، مَا أَقُولُ؟ قَالَ: قُلْ: “قُلْ هُوَ اللَّهُ أَحَدٌ” وَالْمُعَوِّذَتَيْنِ حِينَ تُمْسِي وَحِينَ تُصْبِحُ ثَلَاثَ مَرَّاتٍ، تَكْفِيكَ مِنْ كُلِّ شَيْءٍ. b) Svake noći i jutra  Od ‘Abdullaha b. Hubejba, r.a., prenosi se da je rekao: Rekao je Resulullah, s.a.v.s.: “Reci!“ Ja nisam ništa rekao. Opet je rekao: “Reci!“ a ja ne rekoh ništa. I još jednom je rekao: “Reci!“ našto ja upitah: A šta da reknem, ya Resulallah?- On reče:“Reci (tj. prouči) Kulhuvallah i dvije Kul e’uze (Mu’avvizetejn, Felek i Nas) tri puta svake noći i ujutro: one će ti biti dovoljne (da te sačuvaju od zla i belaja)!“ (Ebu Davud: 5082)    عَنْ عُقْبَةَ بْنِ عَامِرٍ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّهُ قَالَ: قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ: يَا عُقْبَةُ بن عَامِرٍ، إِنَّكَ لَنْ تَقْرَأَ بِسُورَةٍ أَحَبَّ إِلَى اللَّهِ وَأَبْلَغَ عِنْدَهُ مِنْ أَنْ تَقْرَأَ بِـ “قُلْ أَعُوذُ بِرَبِّ الْفَلَقِ” فَإِنِ اسْتَطَعْتَ أَنْ لا تَفُوتَكَ فِي صَلاةٍ فَافْعَلْ.    c) Na svakom namazu    Od ‘Ukbea b. ‘Amira, r.a., prenosi se da je rekao: Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.:“O, ‘Ukbe ibn ‘Amire, ti nećeš proučiti suru koja je draža Allahu i koja će te više Njemu približiti nego što je to sura Kul e’uzu bi Rabbi’l-felek! Ako ikako možeš da je ne ispustiš u bilo kojem namazu, učini to!“ (Ibn Hibban: 150/5)     Epilog  Kao epilog i istovremeno rezime ove rasprave navest ćemo vrijedno zapaženje mufessira Fahruddina er-Razija, koji svoj Veliki tefsir (XXXI, 199) završava slijedećim riječima:  Znaj da ove sure sadrže još jedno profinjeno značenje. Naime, onaj ko traži zaštitu učeći suru el-Felek, tu zaštitu traži putem spominjanja jednog Božanskog atributa, tj. da je Uzvišeni Allah Gospodar praskozorja. A zaštitu traži od tri zla: mrkle noći, sihira i haseda. Dok se zaštita putem učenja sure en-Nas traži pomoću spominjanja tri Božanska atributa, tj. da je Uzvišeni Allah Gospodar, Vladar i Bog. A zaštita se traži samo od jednog zla: vesvese (zlih misli). Razlika između ove dvije pozicije u tome je što se traženje zaštite procjenjuje prema cilju koji se želi postići. Prema tome, u suri el-Felek cilj je zaštita duše i tijela, dok je u suri en-Nas cilj – zaštita vjere. U ovome je upozorenje da je šteta u pogledu vjere, iako neznatna i mala, veća od štete u pogledu dunjaluka, iako je velika. A Allah Uzvišeni i Veličanstveni najbolje zna!     Imam-i Ahmed u svome Musnedu prenosi da je Ubejj b. Ka’b, r.a., pred Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., proučio Ummu’l-Kur’an (dosl. Majka knjige, tj. suru el-Fatihu) pa je Resulullah, s.a.v.s., rekao: ”Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ni u Tevratu, ni u Indžilu, ni u Zeburu, niti u Furkanu (Kur’anu) nije objavljena sura njoj slična. To je sedam ponavljajućih ajeta i Kur’an veličanstveni koji mi je dat!”  S druge strane, pak, vrijeme praskozorja je i blagoslovljeno vrijeme: kada se teškoća zamjenjuje lahkoćom, kada se tuga zamjenjuje radošću ili kada se teško stanje zamjenjuje lakšim stanjem. U ovom slučaju, učenjem riječi Kul e’uzu bi rabbi’l-felek musliman traži zaštitu i pomoć od svoga Gospodara, tj. da njegovo teško stanje zamijeni onim ugodnim, da bolest zamijeni zdravljem, da teškoću zamijeni lahkoćom. I zato se, između ostaloga, spominje to vrijeme (felek), a ne recimo podnevsko, ikindijsko, akšamsko ili jacijsko vrijeme. Mufessir Fahruddin er-Razi nabraja osam razloga zašto je ovdje upotrijebljena imenica felek u značenju es-subh. Kao četvrto mišljenje on navodi da je blagoslovljenost praskozorja bereket dove Jusufa, a.s., koji je, kao što je poznato, bio bačen u jedan bunar, pri čemu je osjetio velike bolove. Čitavu noć proveo je budan u bunaru. Kada se prikučila zora, došao mu je, Allahovom dozvolom, melek Džibril i zapovidio mu da uputi dovu svome Gospodaru. Jusuf, a.s., tad zamoli: ”O, Džibrile, de ti uči dovu, a ja ću aminovati!”, pa je Džibril proučio dovu, a Jusuf, a.s., aminovao. Allah, dž.š., je uslišao dovu i otklonio teško stanje Jusufa, a.s. Nakon što je Jusuf, a.s., osjetio olakšanje i ugodu, rekao je: ”O, Džibrile, sad ću ja učiti dovu, a ti aminuj”, pa je Jusuf, a.s., proučio dovu u kojoj je zamolio Uzvišenog Allaha da otkloni teškoću ili štetu od svih onih koju su na iskušenju u tom vremenu (vremenu praskozorja). Veli se da zasigurno svaki bolesnik, zbog bereketa Jusufove, a.s., dove, osjeti olakšanje pri kraju noći! Također, bereket dova i drugih Allahovih poslanika, mir neka je na njih, traje do današnjega dana. V. Fahruddin er-Razi, Mefatihu’l-gajb, XXXI, Daru’l-fikr, Bejrut, s.a, 191-192).  Ajetom min šerri ma halek ograničena je vrijednost ”svijeta stvaranja” (‘alemu’l-halk) u odnosu na ”svijet Božanskih odredbi” (‘alemu’l-emr), koji predstavlja čisto ili apsolutno dobro. Pod ”svijetom Božanskih odredbi”, prema jednim učenjacima, podrazumijeva se ”svijet duša” (‘alemu’l-erwah), jer iako su one stvorene njima nije pripadno zlo prije ulaska u tijela; prema drugima, misli se na ”svijet meleka” (‘alemu’l-mela’ike), koji, iako su stvoreni, u potpunosti se potčinjavaju Allahovoj odredbi bez činjenja ikakva grijeha. Postoje i druga mišljenja, no ono što je važno naglasiti jeste da oba ova svijeta, kako se ističe u Kur’anu, pripadaju Uzvišenom Allahu (ela lehu’l-halku we’l-emr – أَلاَ لَهُ الْخَلْقُ وَالأَمْرُ – el-E’araf, 54).  Vrlo često u tefsirima se navode i mišljenja da riječ gasik označava: a) Mjesec kada potamni (iza wekab) – ovo mišljenje potvrđuje se i jednim hadisom od hazreti Aiše koja je rekla: Allahov Poslanik vidio je Mjesec pa je rekao: ”O, Aiša, traži zaštitu od Allaha od ovoga zla (gasika), kada se pomrači!” (en-Nesa’i);

b) Sunce kada zađe;

c) zvijezda Surejja (Vlašići, Plejade) u stanju padanja zato što se tada prošire bolesti – također se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Gasik je zvijezda”, pa je moguće da je mislio na zvijezdu Surejju;

d) crne zmije koje napadaju;

e) Iblis. Na koncu, komentatori Kur’ana navode da se gasik može odnositi općenito na sva zla koja pogađaju čovjeka. V., npr.: Ibn Džuzejj el-Kelbi, Kitabu’t-teshil li’ulumi’t-tenzil, III, Daru’l-fikr, Bejrut, s.a., 225.  Er-Razi, Mefatihu’l-gajb, XXXI, 195-196.

Mufessir ez-Zamahšeri u svome tefsiru nudi slijedeće objašnjenje: ”Ako neko upita za smisao traženja utočišta/zaštite od onih koje pušu u uzlove, odgovorit ću da ima tri načina mogućeg tumačenja. Prvo, ono koje kaže da se traži zaštita od njihovih djela koja su čini sihra i u tome je njihov grijeh. Drugo tumačenje veli da se traži zaštita od njihovog iskušavanja/zavođenja ljudi prilikom njihova puhanja. I treće, moguće je da se time misli na žene spletkaruše, kako su spomenute u Allahovim Riječima: …vaše spletke ženske zbilja su velike! (Jusuf, 28). Ovdje se njihove spletke porede sa sihirom u puhanjem u uzlove. Ili, može se odnositi na žene koje iskušavaju ljude pokazujući im sebe i svoju ljepotu tako kao da ih time žele opsihriti… (ez-Zamahšeri, Tefsiru’l-Keššaf, Daru’l-ma’rife, Bejrut, 2005, 1230.   Također, Ibn ‘Umer, r.a., prenosi od Vjerovjesnika, s.a.v.s., koji je rekao: ”Nema zavidnosti osim u dva slučaja: zaviditi čovjeku koga je Allah uputio na Kur’an pa se on posvunoć i čitav dan s njime druži, i zaviditi čovjeku kome je Allah dao imetka pa ga on posvunoć i čitav dan troši (na Allahovom Putu)” (Muslim: 1894).  V.: el-Kurtubi, el-Džami’u li ahkami’l-Kur’an, XX, Dar ihja’ et-turās el-‘arebi, Bejrut, 1985, 260. El-Kurtubi ovdje citira i slijedeći hadis: ”Trojici se ne prima njihova dova: onome ko jede haram, ko mnogo ogovara i onome ko u svom srcu ima zlobu i zavist prema muslimanima”.  Ebu Hamid el-Gazali, Početak upute na pravi put, preveo Almir Fatić, Libris, Sarajevo, 2006, 88.  O tome da sure el-Felek i en-Nas pružaju posebnu zaštitu svjedoči i slijedeći vjerodostojni hadis: od ‘Ukbea b. ‘Amira, r.a., prenosi se da je rekao: Putovao sam sa Resulullahom, s.a.v.s., između Džuhfe i Ebva’a. Bila je mrkla noć i puhao je jak vjetar. Allahov Poslanik, s.a.v.s., počeo je da uči isti’azu (tj. da traži utočište) riječima: “Kul e’uzu bi Rabbi’l-felek“ i „Kul e’uzu bi Rabbi’n-nas“, a onda je rekao:“’Ukbe, traži utočište (od prokletog šejtana) učeći ove dvije sure, jer ništa ne može dati zaštitu kao ove dvije sure!“ Kaže ‘Ukbe: Čuo sam ga, s.a.v.s., kako uči ove dvije sure dok je imamio u namazu” (Muslim: 1463).     Ovu tefsirsku priču navodi imam el-Kurtubi u svome tefsiru, koju je, kako napominje, preuzeo iz djela Nevadiru’l-usul autora et-Tirmizija el-Hakima, a koju on prenosi od Vehba b. Munebbiha. El-Kurtubi dodaje da ne misli da je ona vjerodostojna, s napomenom da Allah najbolje zna (el-Džami’u li ahkami’l-Kur’an, XX, 262).  Ahmed b. Muhammed b. el-Mehdi Ibn ‘Adžibe el-Haseni el-Idrisi eš-Šazili el-Fasi (u. 1224./1809.) – sufija; mufessir; stručnjak u više islamskih discipilina. Napisao je: Ikazu’l-himem fi šerhi’l-Hikem li Ibn Ata’ullah – tesavvuf; el-Bahru’l-medid fi tefsiri’l-Kur’ani’l-medžid – tefsir; Šerh ale’l-Adžrumijja – gramatika; Ezharu’l-bustan fi tabekati’l-e’ajan; el-Futuhatu’l-ilahijje fi šerhi Mebahisi’l-aslijje (Omer Rida Kehhala, Mu’džemu’l-mu’ellifin, II, Dar ihja’ et-turas el-‘arebi, Bejrut, s.a., 163).  Ibn ‘Adžibe el-Haseni, el-Bahru’l-medid (navedeno prema: www.altafsir.com)