Khabbab ibn Habibova r.a., ljubav za Allahovim Poslanikom a.s.
ada je nastupilo primirje ugovorom iz Hudejbije, Allahov Poslanik je poslao ambasadore velikim imperijama, ali i arapskim plemenima. Jedno od tih pisama je bilo upućeno i u sjeverni Nedžd plemenskom vođi Habibu pozivajući ga u Islam. Habib je emisara koji mu je došao od Poslanika stavio na teške muke i na kraju ga vratio u Medinu, a pismo je bacio u škrinju u kojoj su bili i ostali papiri. Allah je Habibu dao odrasla, lijepa i naočita sina koji se zvao Khabbab. Jednog dana je Khabbab ušao u šator svog oca da nađe neki dokument. Dok ga je tražio, pod ruku mu dođe pismo našeg Prvaka Muhammeda s.a.v.s. njegovu ocu. To je bila iskra koja je u njegovu srcu upalila plamen ljubavi prema Allahu i Njegovu Poslaniku. U tom pismu je bila spasonosna rečenica La ilahe illellah – Muhammedun Resulullah. Sadržaj pisma je imao i sljedeću rečenicu: O vladaru prolazni! Nemoj da te drugi obožavaju kao da si božanstvo; nemojmo dozvoliti da obožavamo išta osim Allaha. Pismo je nudilo izlaz iz tog stanja: u prihvatanju Islama je spas. Nakon što ga je iščitao desetine puta stao je na potpisu: Allahov rob i Poslanik Muhammed. Ljubav u njegovu srcu je rasla pa je preuzela njegovo cijelo biće. Nije bilo minute u kojoj nije o Poslaniku mislio. Postao je zamišljen, nije jeo, nije pio, nije spavao. Ko je bio taj Muhammed koji je poslao ovo pismo? Iako se potpisivao kao Allahov rob i Poslanik, nije od tog plemena tražio nešto za sebe, pozivao ih je besplatno u spas, prosperitet i sreću, i pokazao im je kako će napustiti nemilost ovog svijeta i sramotu idućeg. Pozivao ih je Istini i susretu sa Božanskom Ljepotom.
Khabbab je želio da razgovara o pismu sa ocem, ali otac ga je prekinuo rekavši: “Da, došlo je to pismo, a autor je našu vjeru proglasio lažnom. On je zasigurno čarobnjak koji želi da sije nered u arapskim plemenima stvarajuću novu vjeru tvrdeći da je samo njegova prava. On unosi nered izjednačavajući robove i slobodne ljude – sine, njega se pazi, nemoj da te omađija! Razveseli se i uživaj u životu.” Srce mladića je bilo ispunjeno sa La ilahe illellah i ljubavlju prema Muhammedu pa su ga očeve riječi iznenadile. “Sram da te bude oče,” reče sam sebi. “Kako da tako govoriš o glasniku Istine koji poziva na spas?” Ta ljubav u njemu se manifestirala svaku noć kad bi se molio Allahu dž.š. riječima “Allahu, moj Gospodaru, znaš moje srce. Ja sam zavolio tvog Poslanika bez da sam ga vidio. Svoj život sam voljan dati samo da ga ugledam prije smrti. Nemam ambicije za prijestoljem, novcem ili moći.” Samo s tom ljubavi je išao na usamljena mjesta. Plakao je i nikad nije prestao spominjati sam sebi ime Odabranog Vjerovjesnika; danju i noću je učio svoju dovu.
Ruže bez trnja nema, a ljubav koja je rasla u njemu nije bila lahka i jednostavna. Voljeni ne dolazi tek tako, potrebna je ustrajnost i strpljivost. Ko želi da ubere ružu neka očekuje da će ga koji trn ubosti. U međuvremenu je njegova ljubav potekla iz srca na usne:
Za tebe žrtvujem svoj život, Muhammede
Na oba svijeta si moj lijek, Muhammede
Prije nego te vidjeh, ljubav me ispuni
Već tad sam to osjetio, Muhammede
Tvoje rečenice u mom srcu urezane zauvijek
Osim tvoje ljepote ne vidim ništa, Muhammede
Ovaj ljubavni oganj i dušu i tijelo guta
Daj mi lijek mudri ljekaru, Muhammede
Ako radi tebe budem rastrgnut u komade
Neka moj život za tebe bude otkupnina, Muhammede
Za susretom žudim, kako sam samo tebe žedan
Da samo čuješ moj bol, o Muhammede
Ako me Allah u tvoju blizinu dovede
zauvijek ću ti pod nogama ostati, Muhammede
egove riječi su dijelom izgovorene jasno, dijelom kroz plač. Odustao je od spavanja i noću i danju i odustao je od užitaka ovog svijeta i društva sa ljudima. Majka mu se zabrinula pa se požalila ocu, a on je sazvao savjet plemena i onda su sačekali da dođe Khabbab. Kada je došao, otac ga je prigrlio i poljubio ga u oči, “Šta je od tebe bilo, sine?” upitao je. “Kakvo je ovo tvoje stanje? Reci ocu. Ja sam vladar, da vidim šta ti mogu učinit da se popravi. Dopusti da te izliječim od patnje.” A Khabbab mu odgovori : “Od dana kad sam ono pismo pročitao volim časnog Muhammeda, napustio sam tvoje idole i tvoju vjeru. Našao sam Allaha i spoznao Ga. Volim Njegova Poslanika. Šta god mi uradiš ja se promijenit više neću. Možeš me staviti u tamnicu ili ubiti, ali ja se ne mijenjam. Umrijet ću ako Muhammeda ne vidim svejedno. Čujte i znajte, postao sam musliman. Vjerujem riječi Posljednjeg Poslanika.” Digao je kažiprst i izgovorio šehadet. Čuvši ove riječi otac je poskočio u ljutnji i udario svog sina. Dok je Khabbab ležao otac ga je udarao rukama i nogama, kunući se idolima da će ga ubit ako se odrekne idola. Neki starci iz plemena su se sažalili i razdvojili oca i sina. Obećali su da će razgovarati sa Khabbabom i vratiti ga na staru vjeru. Okružili su ga djevojkama krupnih očiju i nagovarali ga da se okrene užicima na ovom svijetu. “Zašto pristupaš vjeri o kojoj ništa ne znaš? Zašto napuštaš našu vjeru? Vrati se razumu i misli. Odričeš se blagoslova sadašnjosti, a vjeru polažeš u neku budućnost. Ne samo da ćeš izgubiti krunu i prijestol nego i život. Otac će te ubiti ako nastaviš. Pogledaj ove robinje koje su tu za tebe!” To je bio njihov savjet i njihov argument, a Khabbab im je odgovorio: “Radije ću biti rob u Muhammedovoj vjeri, nego kralj u nevjerstvu.” Nije pogledao djevojke i nije slušao njihove savjete.
Plakao je: “Muhammed je Allahov Poslanik. Allah je Jedan. Njegov Poslanik je Ahmed.” Dani su prolazili, a njegovo stanje se nije mijenjalo. Došao mu je otac i ponovo ga je udarao i pokušavao ubiti. Krv je kapala sa njegovih usana i iz nosa, ali samo je ponavljao “La ilahe illellah – Muhammedun Resulullah”.
Otac je dohvatio svoju sablju, ali opet su neki ljudi stali između njega i sina i rekli: “Pošto savjeti nisu bili korisni, mi ćemo ga zatvoriti u tamnicu, malo ćemo ga mučiti da ga prepadnemo. Ne ubijaj ga, možda se popravi s vremenom.” Khabbabova patnja bi pomjerila planine, ali ne i srce njegova oca, pa su ljudi nastavili “Ako ga naše mučenje ne povrati vjeri onda ga ubij.” S tim se otac nevoljno složio. Mučenje je počelo. Prvo su bičevali Khabbaba pred svim ljudima javno. Onda su ga zatvorili i zabranili da mu se donosi hrana. Onda su ga natjerali da jede slan hljeb, pa su mu uskratili vodu. Khabbab je muke prihvatio kao blagoslov. Tješio se riječima: “Ako ga već nisam vidio, barem za njega umirem.” Nakon par sedmica, dođe njegov otac opet. “Sine osramotio si sebe i nas. Vrati se vjeri i nećemo te ubiti. Vrati se vjeri i budi kralj umjesto mene.”
Khabbab mu reče: “Dragi oče, zar da mijenjam zlato za glinu? Zar da mijenja vječni svijet radi ovog? Ja sam Allahov rob, a on je Gospodar svih svjetova. Ja volim onoga koga Allah voli. Moje srce je puno ljubavi prema njemu. Nema kazne čak i da je 1000 puta gora od ove radi koje bih se odrekao toga. Sve i da mi tijelo raskomadaš, Islama se ne odričem. Evo ti moja glava, moj vrat, moje tijelo. Stojim pred tobom. Hajde, tvoja kazna na me ne utiče. Ljubav je obuhvatila moju dušu i tijelo. Moj drug je plamen ljubavi. Oni koji slijede Muhammeda su moji prijatelji, a oni sve daju za njega pa i ja isto radim. Oče, slomi svoj ponos, ne moj da se sramotiš, ako imaš pameti prihvati Islam. Ti me nevjerstu pozivaš bičem, ja tebe Istini lijepim riječima.” Njegov otac je shvatio da nema smisla raspravljati se s njim i pozvao je čuvare: “Mučite ga tri dana, a četvrtog ga ubijte.”
Tri dana su ga tjerali da nosi teško kamenje dok su ga udarali bičem i vikali: “Prihvati našu vjeru!” Krv na njegovu tijelu se osušila na suncu, a i usta je još uvijek dopiralo “La ilahe illellah”. Treću noć je san obuzeo čuvara. Umivao se i hodao, ali nije bilo lijeka od pospanosti. Khabbaba je stavio u teške lance i zaspao. U takvom stanju Khabbab reče: “Gospodaru, Ti si Svemoguć i Samoodrživ. Vidiš moje stanje. Ti liječiš nemire i sve patnje. Moj bol Ti je poznat. Otvori mi puteve do voljenog Muhammeda. Pokaži mi ljepotu njegova lica. Meni je čast ovaj bol i ovo mučenje jer je rad mog vjerovanja. Ako umrem ne vidjevši ga ovim očima, onda će mi sve do proživljenja trajati patnja nesnosna. Svaka sekunda daleko od njega meni je stoljeće. Allahu, molim te, daj mi da ga sretnem.” Reče to i uzdahnu duboko.
Allah naredi Džebrailu da siđe i otkloni lance i otvori mu put u slobodu. Lanci najednom postadoše prah, a Khabbab uzviknu: “Allah”, i istrča kroz procjep u zidu. Nije znao kuda da ide u mraku noći, ali je trčao svom snagom ponavljajući u sebi: “Učitelju moj, moj dragi Poslaniče!” U jednoj noći je pretrčao višednevni put. Sutra je u pustinji sreo čovjeka koji mu je nudio hranu i vodu vidjevši stanje u kojem se nalazi. “Nit mi se jede niti pije, meni je opsrkba moja ljubav.” Na to ga čovjek upita: “Koga voliš?” Khabbab zastade malo i pošto nije bio siguran gdje se nalazi bio je oprezan da ne bi opet zapao u nečiju tamnicu. Onda mu čovjek reče: “Ja sam Amr ibn As, Musliman, ako mi kažeš svoju tajnu radi Allaha i Njegova Poslanika nikom je neću odati, ako ti ne pomognem, neću ni odmoći.” Khabbab pade u nesvijest. Zar je moguće da je došao blizu svoga cilja?
U međuvremenu Džebrail dođe Muhammedu s.a.v.s. i reče: “Allahov Poslaniče, nosim ti selam od Istine. Izađi pred grad i dočekaj čovjeka koji te voli. Radi ljubavi prema tebi njegova vanjština je ruševina a njegova nutrina palača. Mnogo je patio radi ove vjere, pa Allah kaže: ‘Khabbabu sam dao Ejubova iskušenja, pa nek ga prigrli Moj Miljenik. Volim ga jer on voli Mog Miljenika.’ Kad je Poslanik čuo ovo, istrčao je pred gradske kapije na vrijeme da ugleda Amra ibn Asa i Khabbaba. Prigrlio ga je i rekao: “Sine moj, voljeni moj, dobro došao.” Khabbab je ljubio tlo pod Poslanikovim nogama pa ga je Poslanik uspravio i odveo u džamiju. Tamo je Khabbab prepričao svoje patnje, a ashabi su lili krvave suze slušajući ga.
Nedugo poslije toga je preselio.
…….
Ovu priču prenosi šejh Muzafer Ozak u svom “Iršadu”, pominje i “Ashabul Kiram” šejh Muhammeda Hisarija priču o Khabbabu sinu Habibovom koji je uzor ljubavi prema Allahovu Poslaniku.
