Poslanici a.s.

0
Posted April 26, 2013 by in

Tražili su ljudi znakove,

Od Poslanika i prije;

Tražili su i dobili,

Ali odmah se uzoholili!

 

Tražili od Musa, a.s.,

Pa mu Allah dade,

Na očigled svih,

Štap mu zmija postade.

 

Proguta istina Istinitog,

Svu laž i smutnju taguta,

A znali su čarobnjaci to,

Pa Istinitom pali na tlo.

 

Njima nije ni do faraona,

Niti blaga koje on nudi,

Ni faraonske prijetnje i muke,

Jer spoznaše Gospodara svoga.

 

Malo njih uzvjerova,

Neki se iz straha priklonili,

Neki vidjeli da ima koristi,

Dok su neki radi ljudi pošli.

 

Musa im jasne znake donio,

Od Gospodara Jedinog,

Pismo od Istinitog,

Na ploči uklesano.

 

Pozivao da vjeruju u Allaha,

I da Mu druga ne pripisuju,

Da slušaju svog Poslanika,

I da Mu se predaju.

 

Ali vjera nije jaka,

U srcima njihovim,

Za kratko odsustvo Musa,

Krava im posta kip.

 

I  sami je napravili,

Rukama svojim isklesali,

Od zlata je izlili,

I sedždu joj učinili.

 

O silne tuge i srdžbe,

Njihova Poslanika,

Od Allaha postidio se,

I za njih kazne pobojao se.

 

Kažnjeni su bili,

Svi koji su tele prihvatili.

Posle jasnih  dokaza,

I donijetih im propisa.

 

Od Isa, a.s., su sofru tražili,

Da im se sa  neba spusti,

Da jedu i da im praznik bude,

Da im srca smirenost obuzme.

 

On ih upozori,

Riječima jasnim:

„Bojte se Allaha, ako ste vjernici“,

Zašto tražiti sofru ako već vjerujete?

 

Jer pobojao se kazne za njih,

I njihovog sumnjičenja;

Zar im nije dovoljan On,

I kraljevstvo Njegovo!

 

Zamoli Isa Rabba svog,

Da ih opskrbi sa sofrom.

Da jedu i da im praznik bude,

I pouka do danas ostane za ljude.

 

I Allah reče:

„Ja ću vam je spustiti“,

Ali kaznom teškom će kazniti

one koji ne budu vjerovali.

 

Allah ispuni obećanje svoje,

Sofra friška sa neba dođe,

Jeli i pili ljudi ti,

A na kraju uznevjerovali.

 

Kada su se zasitili,

Rekoše neki od njih,

Da ovo bi laž i varka,

I mlatnu ih kazna jaka.

 

Isa, a.s., je čestit,

Lijepog ahlaka i blag,

Pogodilo mnogo njega

Što ga ovi utjeraše u laž.

 

Podigao ruke svoje,

Rabbu svome obratio se,

S poštovanjem i strahom,

Zamoli Silnog i Jakog:

„Ako ih kazniš, robovi su Tvoji,

A ako im oprostiš, pa Silan i Mudar Ti si“.

 

O Allahu naš Milosni,

Samo Ti istina Si!

Ti upućuješ koga hoćeš,

A i u zabludi ostavljaš!

 

Ne dozvoli o Milosni,

Da od Tebe okrenemo se mi,

Već nas u vjeri učvrsti,

I podrškom Svojom podrži.

 

Riješi nas sumnjičenja,

Odagnaj od nas bolesti,

Uputi nas ka Istini,

I osnaži u vjeri.

 

Pouka ima u narodima,

Narodima prijašnjima,

Koji su bili i nestali.

 

Dođe i naš Pejgamber,

Pečat poslanstva Tvoga,

Dođe miljenik svijeta,

Resul ljepši od cvijeta.

 

Ime mu je Ahmed, a.s.,

Mustafa,  Muhammed,

Ime mu je Taha,

Jasin, Siddik, Muzemil.

 

Ime mu je najljepše,

Koje obuhvati imena svih,

Poslanika prijašnjih.

 

Blagosti te i ljepote,

Ahlaka i dobrote,

Čestitosti i stida

Našega Resula.

 

Za njegov dolazak,

Znali su učeni ljudi,

Sljedbenici Isa, a.s.,

Koji vjerovaše u Allaha.

 

Ali nakon Isa (as),

Podjelili se sljedbenici,

Na više strana.

 

Jedni počeše obožavat kip,

Drugi se uhvatiše za lik,

Treći rekoše da je sin,

I na kraju da ih ima tri.

 

Ali ima oni,

Koji Istinu prihvatiše,

U Allaha se uzdaše,

I Njega samo obožavaše.

 

Slijedili vjeru čistu,

Vjeru Ibrahima, a.s.,

Koji je samo u Allaha vjerovao,

I nikog Mu nije pridruživao.

 

Isa, a.s., opisao dolazak njega,

Našega dragog Ahmeda.

 

Rastao je Muhammed,

Pod okriljem i zaštitom,

Svoga Rabba,

Našega Gospodara.

 

O Sejjide svijeta,

Kakva si samo sreća,

A ljepote i radosti,

Onom ko tebe vidi!

 

Učitelju naš i uzoru,

Kako da se opišeš ti,

Kad tvoja ljepota je nur,

Koji spusti Hu!

 

Najljepšim vrlinama te ukrasio,

Svaku riječ koju izustio si,

Istinu zborio si,

Dijelo tvoje Njegovo je.

 

Nema boljeg od tebe,

O Muhammede, a.s.

Srcem ti to vičem,

I podršku išćem!

 

Ponovi se isto,

Kao sa poslanicima prije,

Dođe narod njegov,

Hoće mudžizu da vide.

 

O svjetino prekrivena,

Da ste to htjeli iskreno,

Allah bi vam vjeru učvrstio!

Ali oni upitaše radi reda,

A  već su okrenuli leđa.

 

Sumnja im prsa pritisla,

A na očima koprena,

A na ušima prekrivača tona,

Ne vide oni nikoga.

 

A Poslanik sam dovoljan je,

Onom koji vjeruje.

 

Ali sami sebe opteretiše,

Jer kazna ih u prsima stišće,

A Resul mili sažaljiv bio,

Od srca sve dijelio.

 

Oni koji su upitali radi reda,

Na svaku mudžizu okrenuli su leđa,

Jer Allah da je htio taj bi vidio,

Njegovog Miljenika bi obgrlio.

 

O Miljeniče blagi i mili,

Šta doživio si ti,

Takav Allahov rob krhki,

Ovakve uvrede ljudi da trpi.

 

Ništa bolje na Zemlji hodilo nije,

I svaki kamen imenom te spominje,

I drvo na tvoj poziv se odaziva,

Panj za tobom suze prolijeva.

 

A insan jadan i bijedan,

Traži znak još jedan,

Radi provokacije i umišljenosti,

Propadoše oni!

 

Mislili su ako ponude,

Bogastvo svijeta i vlast,

Ono što za njih je sve,

Da Poslanik odustat će.

 

A ludosti njihove,

Pa nije Resul od sebe,

Došao da upućuje,

Već po naredbi Milosnoga.

 

Kao dokaz za njih,

Da ne bi rekli:

‘Mi nismo znali’,

Kada budu račun polagali.

 

A njihovo ophođenje,

Prema Muhammedu, a.s.,

I njegovoj porodici miloj,

Bilo je krajnje bezobzirno.

 

Svi Poslanici koji su bili,

Od svog naroda su stradali,

Danju i noću su spletkarili,

Rukama svojim ih ubijali.

 

Čak i porodice poslaničke,

Stavljali na najgore muke,

Misliše da riješit će se bruke,

A time bruku i kaznu prizvaše.

 

Na sve čestito,

I ono što lijepo je,

Ono što od Allaha je,

Oni glavu okrenuše!

 

A Muhammeda, a.s., dragog,

Tuga zbog njih obuze,

Koliko mu teško bi,

Što su sami sebi vrata zatvarali.

 

O Allahu ne dozvoli molim Te,

Da sobom vrata zatvaramo,

Ne dozvoli da okrenemo leđa,

Pečatu Tvoga poslanstva!

 

Nek budemo od onih,

Koji su podrška,

Našem Sejjidu Ahmedu,

I njegovom ehli bejtu!

 

By Ehli Bejt


About the Author



Nove obavijesti