Allahov Poslanik s.a.w.s
“A onima koji vjeruju i dobra djela čine i vjeruju u ono što se objavljuje Muhammedu – a to je Istina od Gospodara njihova – On će preko hrđavih postupaka njihovih preći i prilike njihove će poboljšati” (Muhammad: 2)U Nehdžul-belâgi, Imam Ali o Poslaniku kaže: “Zato slijedi Vjerovjesnika svoga…”, pa sve do: “Grickao je svijet ovaj samo krajičcima zuba svojih i nije mu uputio nijedan pogled potpun. Od svih ljudi na svijetu bijaše najmanje sit i trbuha najpraznijeg. Svijet mu je ovaj bio ponuđen, ali ga odbi prihvatiti. Kada bi doznao da Allah Uzvišeni nešto mrzi i on bi to mrzio, da Allah nešto drži niskim i on bi to držao niskim, da Allah nešto drži malim i on bi to držao malim, ako volimo ono što vole Allah i Poslanik Njegov mrze i smatramo velikim ono što Allah i Poslanik Njegov smatraju malim, to je dovoljno odjeljivanje od Boga i kršenje zapovjedi Njegovih. Poslanik – mir i blagoslovi Božiji neka su na nj i na potomke njegove! – običavao je jesti na zemlji i sjediti poput roba. On rukom svojom popravljaše sandale svoje, krpaše odjeću svoju, jahaše magare neosedlano i običavaše staviti nekoga iza sebe. Jednom je ugledao zavjesu sa likovima na vratima sobe svoje pa je rekao jednoj od žena svojih: ‘Makni mi je ispred očiju jer, zaista, kada je gledam, sjećam se svijeta ovoga i primamljivih ukrasa njegovih.’ Tako je odvratio srce svoje od svijeta ovoga i izbrisao spomen njegov u mislima svojoj. Volio je da mu ukrasi svijeta ovog ne budu ispred očiju, tako da ne bi uzimao od njih odjeću raskošnu, da ne bi smatrao svijet ovaj mjestom boravljenja trajnog i da ne bi gajio nadu da će u njemu stalno ostati. Zato ga je odstranio iz misli svoje, udaljio iz srca svoga i sklonio od pogleda svoga. Tako, kada neko nešto mrzi, mrzi gledanje i spominjanje toga pred sobom.”
U knjizi Makârimul-akhlâq prenosi se iz knjige en-Nubuwwe od hazreti Alija da bi uvijek kada bi opisivao Poslanika, s.a.v.a., govorio sljedeće: “Od svih ruku Poslanikova ruka je bila najdarežljivija, od svih prsa njegova su bila najodvažnija, od svih ljudi bio je najistinoljubivijeg govora, najpouzdanije je održavao obećanja, bio je najblaže ćudi, najplemenitijeg porijekla, ko bi ga neočekivano ugledao osjetio bi strahopoštovanje, ko bi se družio s njim sa spoznajom zavolio bi ga, a prije njega ni nakon njega nisam vidio njemu sličnoga.”
U knjizi Ihjâ ‘ulûmiddîn je zabilježeno: “Od svih ljudi Allahov Poslanik je imao ljepši i slađi govor – do dijela kada kaže: Poslanik je govorio sažeto i jezgrovito, bez suvišnih riječi ili manjkavosti, njegove riječi kao da su slijedile jedna drugu. Između rečenica je zastajao da bi mogao pamtiti onaj ko bi htio. Glas mu je bio prodoran i među svim ljudima najmelodičniji.”
U knjizi el-Kâfî Muhammed ibn Muslim kaže: “Čuo sam hazreti Ebu Džafera kako kaže: ‘Došao je melek Allahovom Poslaniku, s.a.v.a., i reče: ‘Allah ti je dao da izabereš da budeš ili poslanik ponizni ili poslanik vladar.’ Poslanik je pogledao u Džibraila, a on mu dade znak da bude ponizan. Poslanik reče: ‘Rob, ponizni poslanik.’ Melek, držeći u rukama ključeve Zemlje, reče: ‘Ovim nije ništa umanjeno od onoga što ti imaš kod tvoga Gospodara.’”
Hazreti Husejn prenosi svome bratu: “Pitao sam oca o ponašanju i postupcima Božijeg Poslanika, s.a.v.a., u kući i on je rekao: Odlazio je kući po svom izboru, a kada bi se našao u kući svoje vrijeme je dijelio na troje. Dio vremena je posvećivao ibadetu Allaha, dž.š., drugi dio svojoj porodici, a treći sebi, ali tako da za vremena posvećenog sebi nije u potpunosti prekidao vezu, već je dio toga posredstvom njemu bliskih ljudi posvećivao poslovima naroda. U tom dijelu vremena nije ostavljao ništa za sebe. Njegova praksa je bila da je ljudima od vrline iskazivao ljubav svojim adabom, a svakome je odavao pažnju u veličini vrline kojom je ovaj raspolagao u vjeri. Zadovoljavao je njihove potrebe koje su bile različite. Neko je imao jednu potrebu, neko dvije, a neko i više. Allahov Poslanik, s.a.v.a., zanimao bi se njihovim stanjima, a njih bi zaposlio otklanjanjem nedostataka. Raspitivao bi se za njihove poslove i upoznavao ih je sa učenjima vjere. U takvim prilikama uvijek bi govorio: ‘Prisutni neka prenesu odsutnima.’ Također bi govorio: ‘Izvijestite me o potrebama onih koji nemaju puta do mene. I znajte da svaki pojedinac koji potrebu slabašnoga čovjeka koji nema pristupa vladaru iznese pred vladara i riješi je, Allah, dž.š., će njegove korake na Sudnjem danu učiniti čvrstim i postojanim.’ U njegovom prisustvu nije bilo govora o drugim stvarima, niti je primao riječi koje su se bavile nečim drugim. Ljudi su dolazili do njega da bi se koristili njegovim znanjem i prisustvom i ne bi napuštali skup sve dok im se srca ne bi napojila znanjem i dok sami ne bi postali vodiči na putu Istine.
Potom sam pitao oca o Poslanikovom vladanju izvan kuće, a on mi je rekao: Allahov Poslanik, s.a.v.a., govorio je samo u slučaju potrebe. Sa ljudima je njegovao bliskost i nije iskazivao odvratnost i umor spram njega. Prema velikanu svakog plemena odnosio se sa poštovanjem, a upravljanje poslovima plemena prepuštao je njemu. Poslanik se ustezao od ljudi i bio je na oprezu spram njih, a da pritom nije predavao zaboravu nijednog čovjeka i nijedno stvorenje. Uvijek se zanimao za svoje ashabe, a o stanju ljudi se raspitivao za jedne od drugih. Svako plemenito djelo je hvalio i jačao, a svako loše djelo je kudio i obeshrabrivao. U svim poslovima je bio umjeren i nikad ni na trenutke nije pretjerivao ili podbacivao. Nije bio neobaviješten o nemaru muslimana ni o njihovom zastranjivanju. Po pitanju istine nije smanjivao niti je prelazio njene granice. Među onima koji su ga okruživali smatrao je za boljega i odabranijeg onoga koji je imao više vrlina i više želio dobro muslimanima; kod njega je imao viši položaj onaj čija je pomoć muslimanima bila veća.
Hazreti Husejn u nastavku kaže: Potom sam pitao oca o sjedenjima Allahova Poslanika, s.a.v.a., na šta on odgovori: Nikada nije sjedao ili ustajao, a da nije spomenuo Allaha, dž.š. Ni na jednom skupu nije birao za sebe posebno mjesto. Zabranjivao je postupke koji su određivali značaj sjedenja u pročelju. Sjedao je tamo gdje je bi našao prazno mjesto, a isto je naređivao svojim ashabima. Na sijelu je ispunjavao pravo svakoga na način da niko od prisutnih ne bi osjetio da je njemu neko drugi značajniji i cjenjeniji. Za svakog ko bi mu došao imao je strpljenja da bude s njim, sve dok pridošli ne bi sam prvi ustao i pošao. Niko nije došao njemu radi ispunjenja svoje potrebe, a da se nije vratio sa udovoljenjem potrebe ili da nije bio obradovan lijepom riječju. Njegova plemenita ćud je bila takva da su ga ljudi doživljavali kao svoga oca. Svi su kod njega imali jednako pravo. Okupljanja kod njega bila su obilježena strpljenjem, stidom, iskrenošću i povjerenjem. Na tim okupljanjima glas se nije podizao niti se kaljala svetost drugih ljudi. Ako bi neko i počinio pogrešku, Poslanik bi ga tako opomenu da bi ovaj nadalje bio stalno oprezan. Sabesjednici na tim skupovima bili su međusobno izjednačeni, ujedinjeni u uzajamnom pomaganju u bogobojaznosti, međusobno snishodljivi, stariji su bili poštovani, a prema mladima se odnosilo samilosno, davana je prednost onima koji su imali potrebu, a o strancu je vođena briga.
Pitao sam kakvo je bilo držanje Poslanika, s.a.v.a., među sabesjednicima? On reče: Poslanik, s.a.v.a., bio je stalno vedra lica, blagog ophođenja i prilagodljiv. Prema sabesjednicima nije bio grub, surov, neuljudan, osoran, bučan, nije imao nedoličnih riječi u govoru, niti je bio od onih koji prigovaraju, ali ni od onih koji govore hvalospjeve. Spram onoga što nije imao sklonost, nije pokazivao na licu. Zato se ljudi nisu ustručavali da predlažu, a oni koji su imali očekivanja nisu ostajali razočarani. Svoju dušu je ustezao od tri stvari: prepiranja, obilja govora i govora u kojem nije bilo koristi. Ustezao se kod ljudi u pogledu tri stvari: nikada nikoga nije kudio ni prekoravao, nikad nije ispitivao za pogreške i mahane ljudi i nikad nije razgovarao, osim u prilikama kada je imao nadu u sevabe od tog čina.
Kada bi govorio njegovi sabesjednici bi oborili glave kao da je sama smrt svoju sjenku prostrla nad njihovim glavama. Kada bi šutio, oni su govorili. U njegovom prisustvu se nisu prepirali. Ako bi neko govorio, drugi bi šutjeli, sve dok ovaj ne bi završio. U njegovom prisustvu govorili bi po redu. Smijao bi se onom čemu bi se njegovi sabesjednici smijali, čudio bi se onom čemu bi se oni čudili. Bio je strpljiv spram grubosti neznalice i njegovog nepriličnog govora kada bi ovaj tražio nešto od njega, sve dok njegovi ashabi ne bi pokušali zaustaviti njegovu navalu, a Poslanik bi na to rekao: ‘Uvijek pomozite i podržite potrebitog.’ Nikad nije primao hvalu, osim od onoga kome je učinio dobročinstvo. Nikad nije prekidao čovjeka u govoru, osim ako bi ovaj prešao granice dozvoljenog i tada bi ga prekidao ili odvraćanjem, ili bi ustao. ….( Iz knjige Ma’ânijul-akhbâr)
U knjizi Ihjâ ‘ulûmiddîn prenosi se “Allahov Poslanik, s.a.v.a., slijedio je istinu, čak i kad je to bilo na štetu njegovu i njegovih ashaba.”“Allahov Poslanik, s.a.v.a., išao bi sam bez zaštite među neprijatelje.” “Allahova Poslanika, s.a.v.a., nije ništa plašilo od Ovog svijeta.”
U istoj knjizi se prenosi: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., od svih ljudi se najteže ljutio, a najbrže bi se odljutio. Bio je od svih ljudi najsamilosniji prema njima, najdobrostiviji među njima i prema njima i najkorisniji od ljudi ljudima.”
