Drugovi pećine Kehf
ovor o drugovima pećine Kehf u Kur’anu iz sure Al-Kehf :
/Kehf 9-26/
Ibn Kesir u tefsiru govori o drugovima pećine Kehf sledeće:
“Uzvišeni obavještava o stanovnicima pećine da su bili mladići i da su vjerovali u svoga Gospodara, tj. priznavali su Njegovu jednoću u svemu i svjedočili da nema drugog boga osim Allaha:“a Mi smo im Uputu još više učvrstili.” Neki učenjaci, kao što je Buhari i drugi, zaključili su na temelju ovoga i sličnih ajeta, u pogledu povećanja imana i njegovog stepenovanja, da se on povećava i smanjuje. Zbog toga Allah kaže: “a Mi smo im Uputu još više povećali”, kao što kaže Uzvišeni: “Što se tiče vjernika, njima je povećala vjerovanje” /9:124/ , i kao što kaže: “i da bi još više povećali vjerovanje koje već imaju” /48:4/ Neki od ranijih i kasnijih generacije spominju da su oni bili sinovi bizantijskih vladara i njihovih vođa. Napustili su svoj narod koji je obožavao kipove i šejtane i prinosio im žrtve. Imali su jednog vladara – nasilnika koji je to ljudima naređivao. Jednoga dana ljudi su izašli u povodu jednog njihovog praznika a sa njima i ovi mladići zajedno sa svojim roditeljima, gledajući šta radi njihov narod čineći sedždu i prinoseći žrtve drugome, a ne Allahu Uzvišenom, znajući da to ne treba činiti nikome izuzev Allahu – Stvoritelju nebesa i Zemlje, tako da se svaki od ovih mladića odvojio od njih. Prvi koji se odvojio od njih bio je jedan mladić koji je sjeo u hlad pod jedno stablo. Zatim mu je došao drugi, a nakon toga treći – ne znajući jedan za drugoga. Tu ih je sakupio jedino onaj Koji sakuplja njihova srca u imanu. U muallek – hadisu koga bilježi Buhari od Aiše, r.a., Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: /93/ “Duše su regrutovana vojska. One koje se međusobno poznaju sakupe se, a koje se ne prepoznaju raziđu se.” Hadis bilježi i Muslim merfu’-predanjem u svom “Sahihu” od Ebu-Hurejrea. Svaki od njih je krio od svojih drugova- iz bojazni od njih – ono što je osjećao, tako da nisu znali da su i drugi tako mislili sve dok jedan od njih nije rekao: “Znate, tako mi Allaha, o narode, da vas je nešto izvelo iz vašeg naroda, pa neka svako od vas otkrije tu stvar. “Drugi reče: “Mene što se tiče, ja sam, tako mi Allaha,vidio u čemu je moj narod i saznao sam da je to zabluda.A Onaj Koji Jedini zaslužuje da bude obožavan i da Mu se ništa ne pripisuje je Allah, Koji je stvorio nebesa i Zemlju i sve što je među njima!” I svaki od njih izrekao je ove riječi tako da su se složili oko jedne riječi i postali jedna ruka i iskrena braća. Potom su uzeli sebi mjesto za molitvu na kojem će se klanjati Allahu. Njihov narod je za njih saznao i prijavio njihovu aktivnost vladaru, koji ih je pozvao, pitao ih, a oni su mu odgovorili istinom i pozvali ga Allahu Uzvišenom, pa zbog toga Uzvišeni o njima izvještava riječima: “Osnažili smo bili njihova srca kad su se digli i rekli: ‘Gospodar naš – Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored Njega drugom bogu klanjati, jer bismo tada ono što je daleko od istine govorili.’” , tj. neistinu, laž i potvoru. “Narod ovaj naš je mimo Njega druge bogove prihvatio, zašto jasan dokaz nije donio o tome da se treba njima klanjati?”, tj. zašto ne temelje ispravnost onoga što zastupaju na jasnom, autentičnom argumentu? “A ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu iznosi neistinu“, tj. nema nepravednijeg od onoga koji o Allahu iznosi neistinu. Vladar se naljutio na njih i naredio da im se skine ukrašena odjeća s njih koja je bila na njima, a odražavala je ukras njihovog naroda, i zaprijetio im je sankcijama ukoliko se ne vrate u vjeru svoga naroda. A zatim im je dao vremena da analiziraju svoj postupak kako bi se vratili. Ovo je znak Allahove dobrote spram njih, jer su ovim odgađanjem uspjeli pobjeći i skloniti svoje vjerovanje od iskušenja. Allah im je to dozvolio riječima: “Kad napustite njih i one kojima se, a ne Allahu, klanjaju”, tj. napustili ste ih sa vašom vjerom zbog njihovog obožavanja drugoga a ne Allaha, pa napustite ih, također, i vašim fizičkim bićima: “sklonite se u pećinu, Gospodar vaš će vas milošću Svojom obasuti”, tj. smilovat će vam se i sakriti vas od vašeg naroda: ”i za vas će pripremiti”, tamo gdje se nalazite: “ono što će vam korisno biti”, tj. stvar iz koje ćete izvući korist. Tada su pobjegli ka pećini i sklonili se u njoj.”
Za vrijeme njihova sna nevaljale generacije njihova naroda su pomrle i naslijedili su ih čestiti potomci koji su se, neizmjernom Allahovom milošću, generalno povratili istinskoj vjeri, ali je među njima još uvijek bila prisutna jedna zabluda – nisu imali istinskog uvjerenja u proživljenje tijela nakon smrti. I onda se otkriva još jedna plemenita savršena mudrost dragog Allaha koji je učinio da se spavači probude nakon ravno tri stotine i devet godina sna da bi bili očevidan dokaz proživljenja čovjeka nakon smrti, i njegove duše i njegova tijela, i kako bi njihov narod istinski, bez imalo sumnje, posvjedočio istinitost Allahovog proživljenja mrtvih. I zaista, njihovo buđenje nakon toliko godina provedenih u snu, bilo je popriličan šok za njihov narod, koji je ipak iz toga izgleda izvukao pouku i shvatio da u proživljenje nakon smrti na Sudnjem Danu nema nikakve sumnje. Iz Kur’ana saznajemo da je njihov narod je, odlučivši obilježiti mubarek pećinu i sačuvati sjećanje na mubarek mladiće, vjerovatno na njezinom ulazu izgradio mesdžid (Bogomolju). Allah najbolje zna.
