Da li su umrli svjesni posjete živih i njihovih selama?

0
Posted September 28, 2012 by in

Ibn ‘Abd el-Berr kaže:

“Od Poslanika se, vjerodostojnom predajom, prenosi da je rekao: ‘Nijedan musliman ne prođe pored kabura svoga brata kojeg je poznavao na dunjaluku i nazove mu selam, a da mu Allah ne povrati dušu da mu selam uzvrati! “

U sahibima Buharije i Muslima u mnogobrojnim predajama se prenosi da je Božiji Poslanik, s.a.w.s., naredio da se poginuli na Bedru pokopaju u jedan mezar i da je zatim stao iznad njih i počeo ih dozivati po imenima: “Jeste li se uvjerili da je istinito ono što vam je obećao vaš Gospodar?! Ono Što je meni obećao, ja sam našao istinitim!”Na to mu je Omer -Bog njime bio zadovoljan!-rekao: “Božiji Poslaniče, kako to da se obraćaš onima koji su već mrtvi?!” “Tako mi Onoga koji me s Istinom posla”, odgovorio mu je Poslanik, “ovo što govorim vi ništa bolje ne čujete od njih, samo što oni nisu u stanju odgovoriti!” Od Poslanika se, također autentičnom (sabih) predajom, prenosi hadis u kojem se kaže “da umrli čuje bahat obuće onih koji su ga ispraćali, kada odlaze od njega”. Poslanik, s.a.w.s., je propisao svome ummetu da “kada nazovu selam stanovnicima ka bura, to učine na način na koji se obraćaju živima; da reknu: Es-selamu ‘alejkum, dare qawmin mu’minin (Mir neka je na vas, kućo naroda vjerničkog!).”

Prema tome, radi se o obraćanju nekome ko čuje i razumije govor. U protivnom, ono ne bi imalo smisla i bilo bi nesuvislo, poput obraćanja nečemu nepostojećem i neživom.Prvi muslimani se o ovom pitanju nisu razilazili. Brojne su predaje od njih u kojima stoji da je umrli svjestan posjete živog, i da joj se obraduje.

Ebu el-Dunja, u svojoj knjizi Kitdb el-qubur-poglavlje ‘Umrli su svjesni posjete živih’-kaže: “Od ‘Aiše, -Bog njome bio zadovoljan! -prenosi se da je Božiji Poslanik, s.a.w.s., rekao: ‘Nijedan čovjek ne posjeti mezar svojega brata i ne posjedi kod njega, a da mu se ovaj ne obraduje i ne uzvrati mu (selam, govor), sve dok ne ustane!” Od Ebu Hurejre se prenosi da je rekao: “Kada čovjek prođe pored kabura svog brata kojeg je poznavao i nazove mu selam, ovaj mu selam uzvrati i prepozna ga. Ako pak prođe pored kabura nekog koga nije poznavao i selam mu nazove, ovaj mu uzvrati na selam!”

Ovdje je dovoljna i sama činjenica da se onaj koji posjeti umrloga zove ‘posjetilac’. Bilo bi, naravno, pogrešno ovako ga nazivati da posjećeni nije svjestan njegove posjete. Također se ne može reći: ‘posjetio ga je’, ukoliko ovaj ne zna za njegovu posjetu. To je sasvim razumljivo kada je riječ o posjećivanju i opće priznato je kod svih naroda. Isti je slučaj i s pozdravljanjem umrlih. Pozdravljati nekoga ko toga nije svjestan i koji ne osjeća prisustvo onoga koji pozdravlja, je apsurdno.

Poslanik, s.a.w.s., podučio je svoj ummet da, kada posjete kabure, reknu: “Selamun ‘alejkum ehled-dijir mine-l-mu’minine we-l-muslimine we inna inša’allah bikum lahiqiin. Jerhamullahu-l-mustaqdimine miona we minkum we-l-musta’hirine. Nes’elullabe lena we lekumu-l-‘afjjeh! ” (Mir neka je na vas, o stanovnici ovih kabura! I mi ćemo se, ako Bog da, vama priključiti. Neka se Allah smiluje i našim i vašim precima, kao i potomcima! Molimo Ga za oprost, i nama i vama!)

Ovaj selam, ovaj govor i obraćanje, upućuje se prisutnom, koji čuje, govori, razumije i uzvraća, svejedno što ga živi ne može čuti. Kada neko stupi u namaz u njihovoj blizini (u blizini mrtvih, op. prev.), oni ga posmatraju, znaju za njegov namaz i zavide mu na tome.Jezid ibn Harun kaže: “Pričao nam je Sulejman el-Tejmi, prenoseći od Ebu Osmana ei-Nehdija, da je Ibn Sas jedanput izišao da isprati neku dženazu, a na sebi je imao lahku odjeću, te se tako zaustavio kod nekog kabura. ‘Tu sam’, kaže on, ‘klanjao dva rekata namaza, a onda se naslonio na mezar. Srce mi je, Allaha mi, bilo budno kad sam iz kabura čuo glas: ‘Bježi od mene i ne uznemiravaj me! Vi radite, ali nemate znanja, dok mi znamo, ali nismo u stanju raditi. Volio bih ra tvoja dva rekata namaza, nego imati to i to…!”

Sva ova (sno)videnja-premda nisu, kao takva, dovoljna da posluže kao argument, da se sama po sebi uzmu kao neoboriv dokaz -imaju svoju težinu zbog same svoje brojnosti. Naime, sam Bog zna u kolikom se broju javljaju, noseći u sebi sličani, nerijetko, identičan smisao. A Poslanik -mir i blagoslov Božiji neka su na nj! -rekao je: “Vidim kako se vaša snoviđenja podudaraju u posljednjih deset noći!”, tj. u noćima u kojima je Lejletu-l-qadr, jer kad se snoviđenja vjernika podudaraju u vezi nečega, ta podudarnost biva poput one kada kazuju o nečem, i poput podudarnosti njihova stajališta spram nečeg što oni smatraju pohvalnim ili pokudenim. Uz to, mi naše tvrdnje ne temeljimo samo na snovima, već navodimo i druge argumente i uporišta. Tako se u jednom vjerodostojnom (sahih) hadisu potvrduje da umrla osoba saobraća s onima koji je ispraćaju nakon njena ukopa.

Muslim u svome Sahihu bilježi hadis koji prenosi ‘Abdurrahman ibn Šimasa el-Mehri; on kaže: “Posjetili smo ‘Amra ibn ei-‘Asa kada je već bio na samrti. On je dugo plakao, licem okrenut prema zidu. ‘Zašto tako plačeš, oče?’-upitao ga je njegov sin.-‘Zar te Božiji Poslanik, neka su na nj mir i blagoslovi Allahovi, nije obradovao tim i tim ?’ Na to se on okrenuo. ‘Najbolje na šta računam’, rekao je, ‘jest posvjedočenje da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed poslanik Božiji. Ja sam, eto, prošao kroz tri faze. Najprije sam bio takav da njko kao ja nije mrzio Poslanika, i jedino što sam želio bilo je da ga se domognem i ubijem ga. Da sam u takvom stanju umro, bio bih jedan od stanovnika Vatre. Međutim, kada je Allah u moje srce uveo islam, susreo sam Poslanika i rekao mu:-Pruži ruku, hoću da ti dam prisegu na vjernost! -, i on je pružio svoju desnicu. No, ja sam povukao svoju ruku! -Šta ti je ‘Amre?! -rekao je.-Htio bih to nečim usloviti -kazao sam. -Čime? -upitao je on. -Da mi bude oprošteno -rekao sam. -Zar ne znaš da islam poništava ono što je bilo prije njega, da hidžra poništava ono što je bilo prije nje, da hadž poništava ono što je bilo prije njega?! -upitao je. U tom trenutku niko mi nije bio draži od Božijega Poslanika a.s., niti je u mojim očima iko bio veličanstveniji od njega. Iz poštovanja i divljenja prema njemu ne bijah u stanju njime ispuniti svoje oči, i da me je neko zamolio da mu ga opišem, ja to ne bih mogao, jer ne mogoh tada njime napuniti svoje oči! Da sam u takvom stanju umro, ponadao bih se da ću biti jedan od stanovnika Dženneta. Nakon toga, upali smo u neke stvari i ne znam kakvo mi je stanje u njima. Zato, kada umrem, neka me ne prati ni narikača ni vatra, a kada me spustite u kabur, dobro me zatrpaj te zemljom i kod mezara mi se zadržite onoliko koliko se zadrži kad se zakolje kurban i podijeli se njegovo meso da toliko budem u vašem društvu, dok ne vidim čime ću uzvratiti izaslanicima Gospodara svoga!”

Ovo nedvosmisleno ukazuje na to da se umrli združuje s prisutnima kod svoga kabura, da im se raduje. Od jedne grupe iz prvih generacija muslimana zabilježeno je da su oporučili da im se, prilikom njihova ukopa, uči nešto iz Kur’ana na njihovim mezarovima. ‘Abd el-Haqq kaže: “Prenosi se da je ‘Abdullah ibn Omer naredio da mu se, kod njegova kabura, prouči sura EI-Beqare”

Cilj je bio odgovoriti na postavljeno pitanje. Dakle, ukoliko umrli zna sve one pojedinosti, ukoliko zna sve detalje tih pojedinosti, on tim prije zna za posjetu živoga, za njegovo nazivanje selama i za dovu koju živi čini za njega.

 

Preuzeto: “Knjiga o duši”, Ibn Qajjim el-Dzewzi


About the Author



0 Comments



Be the first to comment!


Leave a Response


(required)

Nove obavijesti