“Dokle će trajati ovaj rastanak Bilale? Zar još nije došlo vrijeme da me posjetiš?”
Ashabi su imali toliko poštovanja i ljubavi prema Resulullahu, s.a.w.s., da su neki od njih izbjegavali šišati kosu ako ju je Resulullah, s.a.w.s., dodirnuo svojim blagoslovljenim rukama. (Ebu Davud, Salah, 28/501)
Sahabijke su kritikovale svoju djecu kada se neko vrijeme ne bi vidjeli sa Allahovim Poslanikom, s.a.w.s. Huzejfe, r.a., nekoliko dana nije vidio Resulullaha, s.a.v.s., pa ga je majka žestoko kritikovala zbog toga i naljutila se na njega. On nam pripovijeda:
“Majka me upitala:
-Kada si se posljednji put vidio sa Resulullahom, s.a.w.s.?
-Prije nekoliko dana! – odgovorio sam, na što se ona naljuti i poče me žestoko kritikovati.
-Stani, nemoj se ljutiti! – rekao sam. – Ja sad odoh kod Allahova Poslanika, s.a.w.s., klanjat ću s njim akšam-namaz, a potom ću zatražiti da učini dovu za tebe! (Tirmizi, Menakib, 30/3781; Ahmed, V, 391-392)
Slučaj hazreti Bilala, r.a., Resulullahovog, s.a.w.s., glavnog muezzina i slavuja Poslanikove (a.s.)džamije, također je čudesan. Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., napustio ovaj prolazni svijet, hazreti Bilal, r.a., je prestao govoriti – kao da nema jezika. Prostrana Medina za njega je postala tijesna. Halifa Ebu Bekr, r.a., je htio da se ezan iz vremena Resulullaha, s.a.v.s., ponovo čuje. Stoga je mnogo puta molio Bilala da uči ezan, ali brižni Bilal koji je Resulullaha, s.a.v.s., volio više od svega drugoga, odgovarao bi:
-Ebu Bekre, ako me pitaš šta ja želim, kažem ti da poslije Resulullaha, s.a.v.s., nemam snage da proučim ezan. Ne primoravaj me! Molim te, ostavi me na miru!
-Ako je ummet ostao bez Resulullaha, s.a.w.s., hoće li ostati i bez njegova muezzina? – ustrajno je pitao Ebu Bekr, r.a., koji je čeznuo za njegovim ezanom iz vremena kada je Resulullah, s.a.v.s., bio među njima.
Hazreti Bilal, r.a., više nije mogao a da ne udovolji Ebu Bekrovoj, r.a., želji i njegovim stalnim zahtjevima. Jednog jutra je potišteno i oborene glave uspeo se na mjesto sa kojeg je učio ezan. Međutim, pred očima mu oživješe oni sretni dani koje je proveo sa svojim dragim Vjerovjesnikom, s.a.v.s. Riječi ezana mu zastadoše u grlu i pretvoriše se u gorko jecanje i plač. Nije imao snage da nastavi učenje, već je sišao u suzama među ashabe… Poslije toga Ebu Bekr, r.a., više nije insistirao na njegovom učenju ezana. Tog jutra je hazreti Bilal r.a., odmah poslije sabah namaza napustio Medinu. Više nije mogao ostati u gradu koji ga je toliko podsjećao na protekle dane. Otputovao je u Šam (Siriju). U čežnji za ponovnim susretom sa Resulullahom s.a.w.s. učestvovao je u mnogobrojnim bitkama i pohodima, ali se svakog puta vraćao kao gazija.Žudio je za šehadetom, ali Allahovom voljom ostao je živ i nakon niza godina. Njegovo srce je izgaralo zbog odvojenosti od voljenog Resulullaha s.a.w.s.
Na kraju, jedne noći je u snu vidio Resulullaha s.a.w.s., koji mu se požalio riječima:
“Dokle će trajati ovaj rastanak, Bilale? Zar još nije došlo vrijeme da me posjetiš?”
Na njegove riječi Bilal se probudio tužan i potišten. Odmah je krenuo na put. Stigao je u Medinu da posjeti časni mezar Prvaka svjetova, svog voljenog Vjerovjesnika, s.a.w.s. U njegovom prisustvu je počeo gorko plakati i jecati naslonivši lice na prašinu Vjerovjesnikova, s.a.v.s., mezara. I dok je on tako plakao, dođoše hazreti Hasan i Husejin, r. anhuma. Kada je vidio Vjerovjesnikove, s.a.v.s., voljene unuke, koje je on toliko puta grlio i mirisao kao džennetski miris, hazreti Bilal, r.a., se još više izgubi. Skočio je na noge i počeo ih grliti. Ljubio je njihove lijepe kose. A kada oni rekoše: “Bilale, toliko želimo da čujemo tvoj ezan!”, hazreti Bilal, r.a., nije mogao da im ne ispuni želju, nego se odmah pripremi za ezan i poče učiti. Kada je došao do riječi: “Ešhedu enne Muhammede’r-Resulullah!”, Medina se potresla. Svi ljudi su kroz plač krenuli prema Vjerovjesnikovoj, s.a.w.s., džamiji. I veliko i malo, i muško i žensko, svi su pomislili da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., oživio, da je ponovo došao. Svi su plakali. Od dana kada je Poslanik, s.a.v.s., preselio na Ahiret ljudi u Medini nisu plakali nikada kao tog dana.
Blagoslovljeni Bilal, r.a., je živio više od šezdeset godina. Na Ahiret je preselio u Damasku. Na samrti je rekao:
“Sutra ću se sresti sa svojim voljenim prijateljima: sa Vjerovjesnikom, s.a.v.s., i njegovim drugovima!”
Njegova žena, koja je sjedila pored njega, počela je plakati. Međutim, hazreti Bilal je sa čežnjom i radošću ponavljao:
“Ah, kako je lijepo, kako je prijatno!” (Zehebi, Sijer, I, 359)
