"Mi smo te poslali kao milost svim svjetovima"

 


Zaista se djela cijene prema namjerama!

Comments Off on Zaista se djela cijene prema namjerama!
Posted August 14, 2012 by ehli bejt in Hadis

Od vladara pravovjernih, Ebu Hafsa Omera ibn el-Hattaba, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: „Čuo sam Poslanika, alejhis-selam, da je rekao:

„Zaista se djela cijene prema namjerama; i svakom čovjeku pripada ono što je naumio! Čija hidžra (preseljenje) bude radi Allaha i Poslanika, ta hidžra je u ime Allaha i Poslanika. A onaj čija hidžra bude radi ovosvijetske koristi koju želi postići ili radi žene kojom se želi oženiti, njegova hidžra je radi onoga zbog čega se preselio!“

(Prenose ga Buharija i Muslim)

* * *

Ovaj hadis prenosi samo Jahja ibn Seid el-Ensari od Muhammed ibn Ibrahima et-Tejmija, a ovaj od Alkameta ibn Ebi Vekkasa el-Lejsija, on od Omera ibn el-Hattaba, radijallahu anhu.

Islamska ulema se slaže da je ovaj hadis vjerodostojan i kao takav on je općeprihvaćen.

Ovim hadisom imam Buharija, rahimehullah, započeo je svoje poznato dijelo „Sahih“ aludirajući na to da je svako djelo koje se ne radi iskreno u ime Allaha ništavno i nema mu pozitivna ploda kako na dunjaluku tako i na ahiretu. U kontekstu toga jeste i izjava Abdurrahmana ibn Mehdija: „Da sam se kojim slučajem odlučio na pisanje knjige koja bi sadržavala više poglavlja, onda bih svako poglavlje započinjao hadisom Omera ibn el-hattaba u kojem stoji da se djela cijene prema namjerama!“

Vrijedno je istaći da je ovaj hadis jedan od hadisa na kojima počiva cijela vjera.

Imam Šafija, rahimehullah, kaže: „Ovaj hadis predstavlja trećinu znanja. On zadire u sedemdeset poglavlja fikha.“Poslanikove su riječi: „Dijela se cijene prema namjerama“, a u drugom predanju: „Djela su prema nijetima (nijetima).“ Oba ova predanja, prema najispravnijem tumačenju, upućuju na ograničenje.U vezi s pitanjem riječi Poslanika, alejhis-selam: „Zaista se djela cijene prema namjerama…“ postoji razilaženje kod učenjaka što se tiče smisla dijela ovog hadisa. Mnogi postklasični učenjaci smatraju da taj dio hadisa znači da su ispravna djela ili uvažena ili primljena samo na osnovu najmera (nijeta). Znači, hadisom se aludira na šerijatska djela prije čije realizacije treba postojati nijet. Nasuprot su tome djela koja ne iziskuju nijet, kao npr. uobičajeni čovjekov bonton prilikom jedenja i pijenja, ili oblačenja odjeće, ili načina povratka povjerenih ili ukradenih stvari.

Spomenuta djela ne iziskuju šerijatsku vrstu nijeta od pojedinca i to se donosi na sva ona djela koja u sebi imaju sličnost sa već spomenutim postupcima u predhodnim recima.Neki učenjaci pak smatraju da se pomenuti hadis odnosi uopćeno na sve vrste i oblike djelovanja i ne postoji nikakvo ograničenja na posebna djela. Ovo mišljenja neki pripisuju većini klasičnih islamskih učenjaka iz prve polovice hidžretskog milenija.To je najoptimalnji stav i imama Ahmeda. U predanju od Hanbela je rekao: „Volim da svako ko uradi bilo koje djelo, klanja namaz, posti, podijeli sadaku, ili uradi ma koje drugo dobro djelo, pretekne ga nijetom, tj. donese nijet za njega prije nego što ga uradi. Poslanik, alejhis-selam, rekao je: ‘Zaista se djela cijene prema namjerama…’ Ova je norma općenita i odnosi se na svaku stvar.“

Fadl ibn Zijad pripovjeda da je upitao Ahmeda ibn Hanbela o nijetu pri nekom djelu: „Kakav treba biti nijet?“ Ahmed mu na to odgovori: „Nijet znači preispitati se prije izvršenja nekog djela kako to djelo ne bi bilo urađeno u ime ljudi.“Takođe se riječi Poslanika: „Djela se cijene prema namjerama…“ odnose na sve vrste djela: dobra ili loša, kod Allah primljena ili odbačena, koja su vrijedna nagrade ili to nisu, u zavisnosti od namjere. Ako se ovako shvati hadis, to onda predstavlja objašnjenje šerijatskog propisa i to da je ispravnost ili neispravnost djela u zavisnosti od nijeta. Poslanik, alehis-selam, kaže: „Djela se cijene prema njihovom ishodu![1] Znači, ispravnost ili neispravnost, primanje ili odbacivanje djela cijeni se po ishodu.Što se tiče riječi Poslanika: „I svakom čovjeku pripada ono što je naumio…“, one predstavljju obavještenje da svaki čovjek dobija od svog djela samo ono što je tim djelom naumio. Ako je naumio dobro, to će i dobiti. Ako je naumio zlo, to će ga i zadesiti. Ovo nije puko ponavljanje prvog dijela hadisa jer u tom dijelu stoji da je ispravnost ili propadanje djela u zavisnosti od nijeta koji uzrokuje pojavu određenog djela, dok se u drugoj rečenici jasno vidi da je nagrada izvršiocu djela u ovisnosti od njegovog ispravnog i iskrenog nijeta, i da je kazna isto tako u ovisnosti od njegovog ništavnog nijeta. Možda ponekad čovjek naumi uraditi mubah djelo, za koje nema ni kazne ni nagrade, pa ne dobije ni prvo ni drugo jer klasifikacija takve vrste djela dobrim ili lošim ili mubahom ovisi o nijetu koji je prouzrokovao njegovu pojavu i postojanje. Prema tome, nagrada, kazna i ispravnost tog djela zavise od nijeta na osnovu kojeg je to djelo postalo dobrim, lošim ili mubahom.Znaj da nijet u jeziku znači neku vrstu namjere (kasd) i želje (irade). Neki prave razliku između spomenutih izraza, ali toj studiji nije mjesto ovdje.

Nijet kod islamske uleme ima dva značenja:

–          razlikovanje između različitih vrsta ibadeta, kao npr. razlikovanje između podne i ikindija-namaza.; između ramazanskog posta i drugih vrsta postova; između ibadeta i ustaljenih svakodnevnih običaja, kao što je npr. razlikovanje između gusula, dženabeta i običnog kupanja radi rashlađivanja i čišćenja i tome slično;

–           definisanje namjere u nekom djelu, tj. da li dotično djelo čini samo Allah radi, Koji nema druga, ili je to djelo namjenjeno Allahu i nekom drugom mimo Njega!? Ovo je upravo ona vrsta nijeta o kojoj su veliki pobožnjaci raspravljali u svojim djelima o iskrenosti i onome što je usko povezano s njom. Ova se vrsta nijeta puno spominje u govoru i izjavama selefa.[2] O ovoj je temi Ebu Bekr ibn Ebi Dun’ja napisao svoje poznato djelo „Knjiga o iskrenosti i nijetu“, skrećući pažnju na to da je upravo ova vrsta nijeta tema njegovog djela. Isto tako ova se vrsta nijeta puno spominje u govoru Poslanika, alejhis-selama, nekada pod terminom srodnim spomenutim terminima. I u Allahovoj knjizi se ova vrsta nijeta puno spominje, međutim isto tako pod terminima srodnim spomenutim izrazima.

Oni koji su napravili razliku između nijeta (namjere), irade (želje), kasda (težnje) i drugih srodnih izraza uradili su to vjerujući da se značenje nijeta odnosi na ono prvo kojeg navode islamski pravnici (fakihi). Neki od njih pak vele: „Nijet se tiče samo postupka onog ko ga čini, dok se želja ne odnosi samo na to“ Tako npr. čovjek može željeti da mu Allah oprosti a da to ne nanijeti.Već smo spomenuli da nijet u Poslanikovom, alejhis-selam, govoru i govoru naših dobri predhodnika uglavnom ima ono drugo značenje tj. značenje irade (želje). Zbog toga se u Kur’anu na mnogo mjesta nijet izražava riječju irade, kao što stoji u riječima Uzvišenog:

„…jedni od vas žele ovaj svijet, a drugi onaj svijet…“ (Ali Imran, 152.)

„Onome koji želi ovaj svijet, Mi mu brzo dajemo šta hoćemo i kome hoćemo…“ (El-Isra, 18.)

„I ne tjeraj od sebe one koji se ujutro i naveče Gospodaru svome mole želeći gledanje u Njegovo lice…“

(El-En’am, 52.)

Ponekad se spominje kao ibtiga’u, kao što stoji u riječima Uzvišenog:

„..već jedino radi želje za gledanjem u Lice svoga Gospodara Uzvišenog…“ (El-Lejl, 20.)

„Oni koji troše imetke svoje u želji da steknu zadovoljstvo Allahovo i da ustraju na tome…“ (El-Bekare, 265.)

„…Ono što udjelite neka bude samo radi Allahovog lica…“ (El-Bekare, 272.)

„Nema nikakva dobra u mnogim njihovim tajnim razgovorima, osim kada traže da se milostinja udjeljuje ili da se dobra djela čine…“ (En-Nisa, 114.)

Iz zadnjeg se ajeta vidi negiranje bilo kakvog dobra u mnogim tajnim razgovorima između ljudi osim u onim razgovorima kada se naređuje dobro. Između ostalog, istaknuta je milostinja i normalizacija ljudskih odnosa jer su to stvari od opće društvene koristi. Ovo jasno upućuje da je ova vrsta tajnih razgovora hajr i da je nagrada za to samo od Allaha, jer je On precizirao da ta nagrada pripada samo onome koji to radi iskreno priželjkujući Njegovo zadovoljstvo. Naređivanje dobra okarakterisano je ovdje kao sadaka, a rad na normalizaciji ljudskih odnosa i drugo kao hajr, iako se time ne traži Allahovo zadovoljstvo; ovo je učinjeno zbog toga što iz tih djela proističe višestruka korist, dobročinstvo i hajr koje ljudi osjećaju. Nasuprot tome, ukoliko se to ne čini radi Njegovog zadovoljstva, onda tu nema nikakvog dobra za dotičnog i neće biti nagrađen zbog svog postupka. Međutim, ako bi neko klanjao, postio i spominjao Allaha radi ovosvjetske koristi, on od toga ne bi imao apsolutno nikakve koristi jer od toga nema nikakva dobra od kojeg bi se zajednica okoristila. Osim ukoliko se neko ne ugleda na njegovu vanjštinu i ne prihvati se iskreno onoga što on lažno praktikuje.

Mnogobrojni su hadisi i izreke selefa koje ovo značenje nazivaju nijetom. Mi ćemo navesti neke. Od Ummu Seleme, radijellahu anha, prenosi se da je Poslanik, alejhis-selam, rekao:

„Neko će se skloniti u Kabu pa će se na njega poslati vojska i kada stigne do mjesta zvanog Bejdae, propast će u zemlju!“Upitah:“Allahov Poslaniče, šta će biti s onima koji su bili prinuđeni?“ „Propast će sa njima u zemlju, ali će na Sudnjem danu biti proživljeni shodno njihovim nijetima!“- odgovori Poslanik“[3] Isto tako se od Aiše, radijallahu anha, prenosi hadis sličnog sadržaja u kome između ostalog stoji:

„…svi će zajedno propasti… Allah će ih proživjeti shodno njihovim nijetima!“[4]

Buharija i Muslim bilježe hadis od Sa’da ibn Ebi Vekkasa, od Poslanika, alejhis-selama, da je rekao:

„Koju god vrstu milostinje udjeliš nadajući se Allahovom zadovoljstvu, bit ćeš nagrađen; pa i za zalogaj hrane koji stavljaš u usta svoje žene!“

 Jahja ibn Kesir kaže: „Navikavajte se iskrenosti u nijetu, možda je to važnije i od samog djela!“ Sufjan es-Sevri rekao je: „Najteža etapa u borbi protiv samog sebe jeste moj nijet; uvijek mi se nekako izmicao.“ Mutarrif ibn abdullah, kaže: „Čestitost srca zavisi od ispravnosti djela; ispravnost djela zavisi od iskrenosti i nijetu.“ Od selefa se prenosi da su govorili: „Ko želi da mu djelo bude potpuno (i kod Allaha primljeno), neka uljepša svoj nijet. Zaista Allah nagrađuje Svoga roba, ako je ovaj iskrenog nijeta, pa čak i zbog najobičnijeg zalogaja!“ Abdullah ibnul-Mubarek, kaže:“Možda da neko neznatno djelo, iskrena namjera uveliča, a možda da neko veliko djelo, iskvarena namjera umanji.“

Zbog svega toga može se razumjeti ono što se prenosi od imama Ahmeda, a to je da se načela islama temelje na tri hadisa i to:“Djela se cijene prema nijetu…“; „Ko unese u našu vjeru ono što nije od nje, odbačeno je.“; „Ono što je zabranjeno jasno je, i ono što je dopušteno jasno je…“ Sva vjera se na kraju krajeva svodi na praktikovanje naređenih postupaka, napuštanjem zabranjenih i suzdržavanjem od sumnjivih stvari. A sve to je upravo sadržano u hadisu koji prenosi Nu’man ibn Bešir („Haram je jasan…“). To se ipak realizuje kroz dvije komponente:

–          da djelo u svojoj egzoteričnosti mora biti u skladu sa sunnetom Poslanika, alejhis-selam, jer to zahtijeva hadis koji prenosi Aiša: „Ko unese u ovu vjeru ono što nije od nje, odbačeno je“;

–          da djelo u svojoj egzoteričnosti bude iskreno i samo u ime Allaha. To je poruka Omerovog hadisa: „Djela se cijene prema namjerama…“

 U komentaru riječi Uzvišenog Allaha: „…da bi iskušao koji od vas će bolje postupati…“ (El-Mulk, 2.)

Fudajl ibn Ijad, kaže:“Čije će djelo biti iskrenije i ispravnije!“ „Ako je djelo iskreno, a nije ispravno, neće biti kod Allaha primljeno. Ako je djelo ispravno, a nije iskreno, pa i to neće biti primljeno kod Allaha. Djelo mora biti i iskreno i ispravno! Iskreno je ako se čini samo radi Allaha Uzvišenog; ispravno je samo ako je u skladu sa sunnetom Poslanika, alejhis-selam.“ Ova izjava fudajla ibn Ijada upućuje nas na riječi Uzvišenoga:

„Ko želi lijep susret sa svojim Gospodarem neka čini dobra djela i neka ne smatra Njemu ravnim nikoga!“ (El-Kehf, 110.)

                                                                                                                   * * *

 Riječi su Poslanika, alejhis-selam: „Čija hidžra (preseljenje) bude radi Allaha i Njegovog Poslanika, ta hidžra je u ime Allaha i Njegovog Poslanika. A onaj čija hidžra bude radi ovosvjetske koristi koju želi postići ili radi žene kojom se želi oženiti, njegovo je preseljenje radi onoga zbog čega se preselio.“

Nakon što je Poslanik, alejhis-selam, spomenuo da se djela vreduju na osnovu njihovih motiva i da će onaj koji radi djela imati nagradu, pozitivnu ili negativnu, na osnovu nijeta, predhodne dvije rečenice predstavljaju dva generalna i sveobuhvatna pravila koja svojom općenitošću obuhvataju sve ljudske postupke. U nastavku hadisa Poslanik, alejhis-selam, daje nam primjer iz svakodnevnog života ukazujući na to da ista stvar ponekad rezultira pozitivizmom, a ponekad negativizmom, i to sve u zavisnosti od nijeta.

Značenje hidžre

 

Hidžra znači napuštanje zemlje u kojoj dominira širk i preseljenje u zemlju gdje se praktikuje živi islam kao što je to bio slučaj sa prvim muhadžirima kada su iz Meke preselili u Medinu, grad Poslanika, alejhis-selam. Neki od ashaba su prije i toga učinili hidžru u Abesiniju kod Nedžašija, radijallahu anha. Poslanik nas obavještava da se ova vrsta hidžre razlikuje po svojoj prirodi uzimajući u obzir različitost želja i namjera ljudi. Pa ko odseli u zemlju islama iz ljubavi prema Allahu i Njegovom Poslaniku, iz želje da se poduči islamu i da ga ispravno ispovjeda, što nije mogao činiti u neislamskoj zemlji, on je istinski muhadžir koji je učinio hidžru u ime Allaha i Njegovog Poslanika i dovoljno mu je časti i ponosa što je svojom hidžrom u ime Allaha i Njegovog Poslanika postigao ono što je naumio. Zbog ovog značenja ponovio se doslovno odgovor u uvjetnoj rečenici jer ovom vrstom hidžre čovjek ostvaruje cilj koji je naumio, na dunjaluku i ahiretu.

Međutim, ko učini hidžru iz zemlje širka i odselei se u zemlju islama tražeći ostvarivanje neke ovosvjetske koristi ili radi neke žene da bi se njome oženio u islamskoj državi, onda je njegova hidžra samo radi onog što je naumio. Tu je riječ o trgovcu i vjerniku i nijedan od ove dvojice nije muhadžir. Riječi Poslanika, alejhis-selam:“…njegovo je preseljenje radi onoga zbog čega se preselio“ predstavljaju omalovažavanje i potcjenjivanje dunjalučkih stvari radi kojih se neko namjeravao preseliti iako to nije tekstom spomenuto. Kao  povod hadisa: „…onaj čije preseljenje bude radi ovosvjetske koristi koju želi postići ili radi žene kojom se želi oženiti…“ spominje se događaj koji je postao poznat i raširen a desio se u vezi s ashabom Ummu Kajsom, ali ja nisam pronašao u vezi s ovim događajem nijedan lanac vjerodostojnog predanja, a Allah najbolje zna![5]

Sva ostala ljudska djela, npr. djela poput hidžre istog su značenja što se nijeta tiče. Ispravnost, tj. neispravnost djela jesu u ovisnosti nijeta kao pokretača dotičnog djela, bez obzira da li je riječ o džihadu, hadžu ili nekom drugom ibadetu.

Poslanik, alejhis-selam, upitan je o džihadu u kojem neki demonstriraju snagu i hrabrost, neki brane plemensku ili nacionalnu pripadnost putem njega, i šta je od toga prava borba na Allahovom putu? Poslanik na to odgovori: „Ko se bori da bi Allahova riječ bila gornja (dominantna u društvu), pa to je na Allahovom putu!“ Ovim je odgovorom izuzeto sve ono o čemu su pitali, a tiče se ovosvjetskih nakana. Buhari i Muslim bilježe hadis od Ebu Musaa el-Eš’arije u kojem se spominje da je neki beduin došao kod Poslanika, alejhis-selam, i upitao ga:

„Allahov Poslaniče!, ako se čovjek bori radi ratnog plijena, ili se bori radi popularnosti, ili se bori da bi isprobao svoju hrabrost, ko se od ove trojice bori na Allahovom putu?“ Poslanik, alejhis-selam, na to odgovori: „Ko se bori da bi Allahova riječ bila gornja, pa to je na Allahovom putu!“

 Imam Muslim bilježi hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, koji kaže da je čuo Poslanika, alejhis-selam, kako kaže:

„Prvi čovjek kojem će na Sudnjem danu biti suđeno bit će šehid. Njemu će biti predočena njegova blagodat (koju mu je Allah dao) pa će je on prepoznati, a i ona njega, i bit će upitan:’Šta si učinio s ovom blagodati?’ ‘Borio sa se radi Tebe sve dok nisam poginuo kao šehid’, odgovorit će on. Bit će mu rečeno: ‘Slagao si! Borio si se samo da bi ljudi o tebi rekli da si neustrašiv, pa eto, rečeno je bilo (na dunjaluku).’ Zatim će narediti pa će ga za lice vući sve dok ga u vatru ne strmoglave.

Zatim će doći čovjek koji je naučio znanje i druge je tom znanju podučavao, i puno je čitao Kur’an. I njemu će biti predočena njegova blagodat pa će je on prepoznat, a i ona njega, i bit će upitan: ‘Šta si učinio s ovom blagodati?’ ‘Naučio sam znanje i druge sam istom podučavao i čitao sam Kur’an samo radi Tebe’ odgovrit će on. Bit će mu rečeno: ‘Slagao si! Naučio si znanje da bi drugi rekli da si učenjak i čitao si Kur’an da bi ljuddi rekli da si dobar učač, pa eto, rečeno je bilo (na dunjaluku).’ Zatim će narediti pa će ga za lice vući sve dok ga u vatru ne strmoglave.

Zatim će doći čovjek kojem je Allah dao od svih vrsta bogatstva pa će i njemu biti predočena njegova blagodat pa će je on prepoznati, ai ona njega, i bit će upitan: ‘Šta si učinio s ovom blagodati?’ ‘Ništa nisam izostavio od situacija gdje Ti voliš da se udjeljuje a da nisam tamo udjelio samo radi Tebe.’ Odgovorit će on. Bit će mu rečeno: ‘Slagao si! To si uradio da bi ljudi rekli da si darežljiv, pa eto, rečeno je bilo (na dunjaluku).’ Zatim će narediti pa će ga za lice vući sve dok ga u vatru ne strmoglave.“

Kada je Muavija, radijallahu anhu, čuo ovaj hadis, toliko je jako zaplakao da se odmah onesvijestio. Kada je došao sebi, izustio je: „Istinu su rekli Allah i Njegov Poslanik!Uzvišeni Allah kaže: ‘Onima koji žele život na ovom svijetu i ljepote njegove-Mi ćemo dati plodove truda njihova i neće im se u njemu  ništa prikratiti. Njih će na onom svijetu samo vatra peći…“ (Hud, 15-16.)

Postoje takođe i predanja u kojima se općenito prijeti onima koji ne rade u ime Allaha. Tako npr. Ubej ibn K’ab, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, alejhis-selam, rekao: „Obraduj ovaj umet hvalom, ponosom, ugledom, ispravnom vjerom i vlašću na zemlji! Pa ko od ovog umeta djelima ahireta bude zarađivao za dunjaluk, neće na ahiretu imati nikakva udjela!“[6]

 Djela koja se rade u ime nekog drugog, a ne u ime Allaha ima više vrsta.

Ponekad se neko djelo čini iz pukog rijaluka (prikazivanja) putem kojeg se želi naklonost ljudi radi ovosvjetske koristi, poput munafika (licemjera), kada obavljaju namaz. O njima Allah Uzvišeni kaže: „…kada ustaju da namaz obave, lijeno se dižu, i samo da bi se pokazali pred svijetom…“ (En-Nisa, 142.)

Takođe su i kafiri (nevjernici) u Kur’anu opisani svojstvom lažnog prikazivanja pred ljudima: „I ne budite kao oni koji su, da se pokažu svijetu, nadmeno iz grada svoga izišli…“ (El-Enfal, 47.)

Ova vrsta lažnog prikazivanja skoro da ne može biti karakteristika vjernika prilikom obavljanja obaveznih namaza i obaveznog posta. Međutim, moguće je da se desi prilikom davanja obaveznih imovinskih ibadeta, hadža i drugih vidljivih djela čija je korist obostrana i ne ograničava se samo na onoga ko ih vrši. Iskrenost je u njima veoma kompleksna. Musliman ni malo ne sumnja da su spomenuta djela ništavna i da njihov izvršitelj zaslužuje Allahov prezir i kaznu. Ponekad se djelo može uraditi u ime Allaha uz određenu dozu rijaluka, pa ukoliko taj rijaluk uđe u samu bit djela, tj. prati ga još od samog početka, onda je to djelo propalo i ništavno.

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: „Uzvišeni Allah kaže:’Ja sam najmanje potreban pridruživanju. Ko uradi neko djelo i u njemu Mi drugog pridruži, napustih napustih njega i njegovo pridruživanje.“[7]

Ako neko svoj nijet džihada ne pomiješa s rijalukom, ali ga pomiješa sa nečim drugim, kao npr. da uzme zbog toga nadoknadu za uloženi trud i vrijeme, ili da dobije dio ratnog plijena ili da to iskoristi za neku trgovinu, to će mu, bez sumnje, umanjiti nagradu za džihad, ali mu djelo neće u potpunosti uništiti. Imam Muslim u svom Sahihu bilježi hadis od Abdullaha ibn Amra, radijallahu anhuma, da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: „Uzimanje ratnog plijena gazije požuruju trećinu svoje ahiretske nagrade, a ako u borbi ništa ne zaplijene, ahiretska nagrada im je potpuna.“ Ranije smo spomenuli hadise koji upućuju na to da onaj što džihadom namjerava ovosvjetsku korist nema nikakve ahiretske nagrade, ali samo zato što je njegov nijet džihada bio postizanje samo ovosvjetskih ciljeva. Prenosi se od Abdullaha ibn Amra da je rekao: „Kada neko od vas odluči krenuti u borbu pa mu to Allah nadoknadi nekom nafakom, u tome nema ništa lošeg. Međutim, ako bi neko išao u džihad samo onda ako mu se plati, a izostajao kada mu se ne plati, onda u tome nema nikakvog dobra.“ To isto potvrđuje i El-Evzai i veli: „Ukoliko je nijet gazije borba, a ne nadnica, može uzeti nadnicu ako mu se ponudi.“ Ako je neko djelo u osnovi namjereno samo u ime Allaha, a potom se u njemu javi rijaluk, to mu neće naškoditi. Što se tiče djela koja nemaju spomenuta obilježja, poput čitanja Kur’ana, zikra, udjeljivanja sadake i širenja znanja, ona prestaju biti u ime Allaha u trenutku kada ih zadesi rijaluk i zato je u njima potrebno obnoviti nijet. Prenosi se od Sulejmana ibn Davuda el-Hašimija da je rekao: „Ponekad kada držim neki govor, ja za njega donesem nijet, pa kada dođem do nekih njegovih dijelova i počnem ih zborit, promjeni mi se nijet. Tako sam došao do zaključka da je za jedan te isti govor potrebno više nijeta.“ Međutim, ovo se ne odnosi na nijet džihada. Stupanjem u redove džihada čovjeku je nakon toga zabranjeno povući se iz njih. Isti je slučaj i s obavljanjem hadža.Kada se djelo čini iskreno u ime Allaha, pa Uzvišeni unese u srca vjernika lijepo mišljenje o činiocu toga djela, to je onda blagodat i milost Njegova, pa ukoliko se činilac toga djela obraduje zbog toga, nema nikakve štete po njegov nijet. U  kontekstu ove tvrdnje jeste i hadis kojeg prenosi Ebu Zerr, radijallahu anhu, u kojem stoji da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, bio upitan o čovjeku, činiocu dobrog djela samo radi Allaha, te ga ljudi nakon toga pohvale. Poslanik reče: „To je ubrzana ovozemaljska radosna vijest vjerniku!“[8] Ovim završavam govor o iskrenosti i rijaluku i rezimiram ovo izlaganje izjavom Sehla ibn Abdullaha: „Duši nema ništa teže od iskrenosti jer ona u njoj nema nikakva udjela!“

Jusuf ibnul-Husejn er-Razi rekao je: „Najteža stvar na dunjaluku je iskrenost. Koliko se samo trudim da iz srca izbacim to licemjerje, ali kao da mi uvijek iz srca niče u nekom drugom obliku!“

Ibn Ujejna kaže da je Mutarrif ibn Abdullah slijedećim riječima dovio: „Allahu moj, ja Te molim da mi oprostiš ono od čega sam se Tebi pokajao pa sam se nakon toga tom grijehu ponovo povratio. Oprosti mi obavezu kojom sam se prema Tebi obavezao, a zatim je nisam ispunio. Ja od Tebe molim Tvoj oprost zbog mojih postupaka kada sam bio uvjeren da ih činim samo radi Tebe, pa mi srce u tome šta sam radio samo u ime Tebe ne osta iskreno.“

Nijet u terminologiji fakiha

Nijet kod islamskih pravnika – fakiha znači razdvajanje ibadeta od običaja i razlikovanje samih ibadeta. Primjera radi, suzdržavanje od jela i pića ponekad predstavlja običnu dijetu iz zdravstvenih razloga, a ponekad zbog fizičke ili materijalne nemogućnosti konzumiranja određenog jela ili pića. Ponekad suzdržavanje od prohtijeva biva samo radi Uzvišenog Allaha. Zato je u postu potreban nijet da bi se razlokovao od drugih vidiva apstiniranja hrane koji nemaju spomenuti cilj. Ista je stvar i u ibadetima. Uzmimo za primjer namaz i post. Od tih ibadeta neki su farz, a neki nafila. Farzova ima više vrsta. Pet obaveznih dnevnih namaza obavljaju se u svoje propisano vrijeme i to u toku dana i noći. Post je obavezan u mjesecu ramazanu, ponekad je obavezan kao iskupljenje (kefaret), a ponekad predstavlja iskupljenje za zavjet (nezr). Samo nijet je taj koji može napraviti razliku među spomenutim ibadetima. Sadaka takođe može biti dobrovoljna (nafila), a može biti i obligatna dužnost (farz). Farz sadaka jeste zekat i otkup za određene prijestupe. Razliku među njima može napraviti samo nijet. Navedeni primjeri potpadaju pod riječi Poslanika, alehis-selam,

„…i svakom čovjeku pripada ono što je naumio…“

 Međutim, u vezi s nekim od spomenutih primjera postoji poznata nesuglasnost među islamskim učenjacima. Neki od njih ne obavezuju fiksiranje nijeta za određeni obavezni namaz, već je dovoljno kod njih da se nanijeti općenito namaz dotičnog namaskog vremena ne imenujući ga. Ovo je jedno predanje od imama Ahmeda, Allah mu se smilovao. Shodno ovom mišljenju, ukoliko bi čovjek propustio obaviti jedan od svakodnevnih namaza, a zaboravio je o kojem se namazu radi, onda bi bio dužan naklanjati tri namaza i to: sabah, akšam i jedan od četverorekatnih namaza. Što se posta tiče, neki učenjaci smatraju da ni za ramazanski post ne treba određeni nijet nego je dovoljno donijeti jedan općenit nijet za post jer je to period kada nema prostora za bilo kakav  drugi post osim farza. I ovo je takođe jedno predanje od imama Ahmeda. Dok neki zastupaju mišljenjeda uz ramazan nijet uopće i nije potreban zbog specifičnosti ramazanskog perioda čiji dolazak sam po sebi obavezuje vjernike, kao što je slučaj kod vraćanja pozajmljene stvari. Također Imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao, veli:

„Ukoliko bi čovjek podijelio sav svoj imetak u iznosu nisaba bez nijeta zekata, to bi mu se računalo kao da je dao zekat.“ Prenosi se kako je Poslanik, alejhis-selam, čuo nekog od ashaba kako izgovara nijet za hadž umjesto nekog čovjeka (koji ga je time zadužio), pa ga Poslanik upita: „Jesi li ti obavio hadž za sebe?“ „Ne“, odgovori mu ovaj. „E, ovo je onda za tebe, nakon toga obavi hadž za tog čovjeka!“, reče mu Poslanik.[9] Inače o vjerodostojnosti ovog hadisa se puno govorilo i raspravljalo, ali pokazalo se da je vjerodostojan i prenosi se od Ibn Abbasa i drugih.

Značenje ovog hadisa prihvatili su Šafija, Ahmed idr. smatrajući da se obavezni hadž uvažava uz bilo koju vrstu nijeta, svejedno da li neko nanijetio nafilu ili neku drugu vrstu hadža. Oni u hadžu ne obavezuju da se fiksira nijet. Tako npr. ko obavi hadž za drugog, a nije obavio za sebe, taj hadž će se njemu upisati. Također ako bi čovjek obavio zavjetni haž ili nafilu, a nije obavio obavezni hadž, ti hadževi će se transormisati iz zavjetnog i nafile u obavezni. Na oproštajnom hadžu Vjerovjesnik, alejhis-selam, naredio je svojim ashabima, nakon što su s njim zajedno ušli u Meku, obavili tavaf i saj, da prekinu svoj hadž i preinače ga u umru, a među njima je bilo i onih koji su već nanijetili kiran i ifrad. Njihov tavaful-kudum pri dolasku u Meku nije bio obavezan, ali im je Poslanik naredio da dotični tavaf preinače u tavaf za umru, čime je postao farz jer je jedan od uvjeta valjanosti umre. Ovo pravilo o prekidanju hadža zastupa Ahmed i primjenjuje ga. Međutim, ono je u osnovi problematično je obavezuje preciziranje obaveznog (vadžib) tavafa za hadž i umru, što se postiže samo nijetom. S ovim se mišljenjem ne slažu Malik, Šafija i Ebu Hanifa. U sklopu ovog jeste i događaj kada je neki čovjek u vrijeme Vjerovjesnika, alehis-selam, dao svoju sadaku na privremeno čuvanje jednom čovjeku. Pritom je došao sin onoga što je dao sadaku i uzeo je od onog kome je sadaka bila povjerena na čuvanje. Tada je njegov otac saznao i okrivio ga pred Vjerovjesnikom, alejhis-selam, govoreći mu: „Tu sadaku nisam namjeravao dati tebi!“ Poslanik na to reče udjeljivaču sadake: „Tebi pripada ono što si naumio“, a njegovom sinu se obrati riječima: „A tebi pripada ono što si uzeo.“[10]

Imam Ahmed na osnovu ovog hadisa, temelji neki svoje decezije prenesene u djelima hanbelijske pravne škole. Međutim, puno je pravnika iste pravne škole koji se ne slažu sa njim. Imam Ahmed smatra zabranjenim udjeljivanje sadake svom djetetu zbog bojanzni da se to čini samo iz ljubavi prema njemu. Međutim, ako je sadaka stigla do njegovog djeteta, a da on ne zna ništa o tome, onda tu otpada svaka bojazan raditeljske naklonosti i ljubavi prema djetetu, pod uvjetom da njegovo djete bude potrebito sadaki. Zato ako čovjek udjeli sdaku imoćnom kojeg je smatrao siromahom, sadaka mu je ispravna jer je on udjelio s nijetom davanja potrebitom, a siromaštvo se ne baš uvjek javno manifestuje i skoro ga je istinski nemoguće otkriti. Oni što uvjetuju nijet za abdest smatraju taharet šartom poput ostalih šartova namaza. Međutim, oni koji smatraju taharet posebnim oblikom ibadeta uvjetuju poseban nijet jer djelo bez nijeta nije valjano. Ovo je stav većine uleme. Njihov stav potvrđuju mnogobrojni vjerodostojni hadisi Poslanika, alejhis-selam, kao npr. da abdest briše grijehe i da ispravno uzimanje abdesta u skladu sa sunnetom predstavlja iskupljenje grijeha. Stav je uleme da abdest bez nijeta ne iskupljuje grijehe. Onda takav abdest nije ni naređenje i neispravno je klanjati nazan s njime. Ako je čovjek u nijetu napravio vezu između abdesta i istovremenog otklanjanja nečisti ili osvježavanja, abdest mu je ispravan. To je stav imama Šafije i većine pravnika hanbelijske pravne škole. Oni smatraju da takav nijet nije ni zabranjen ni pokuđen. Ukoliko se čovjek nađe u situaciji da nekoga podučava abdestu, istovremeno otklanjajući nečistoću od sebe, abdest mu je ispravan. Poslanik, alejhis-selam, želio je ponekad svojim namazom ili hadžom podučiti ljude načinu obavljanja tih obreda govoreći: „Uzmite od mene vaše obrede!“[11] Nijet takođe zadire i u neka pitanja o zekletvama. Tako npr. nehotično zakljinjanje ne povlači sankciju iskupljenja. To su one rutinske zakletve u svakodnevnom govoru ljudi bez ikakvog nijeta u srcu kao npr.: „Ne , Allaha mi“; „Allaha mi, tako je bilo“ i tome slično. Uzvišeni Allah, kaže: „Allah vas neće kazniti ako se nenamjerno zakunete…“ (El-Bekare, 225.)

Međutim, uvijek u zakletvama treba konsultovati nijet onog ko se zaklinje i namjeru njegove zakletve. Ako se čovjek zakune da će se razvesti sa svojom ženom ili da će osloboditi roba i nakon toga potvrdi da je namjeravao suprotno od onog što je rekao, onda to ostaje između njega i Allaha. Muslim u svom Sahihu bilježi hadis od Ebu Hurejre u kojem stoji da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: „Zakletva je potrebna kada ti tvoj prijatelj treba povjerovati!“ U drugom predanju stoji: „Zakletva je sukladno namjeri onoga ko se zaklinje!“

Ovo se odnosi na nasilnika, dok onom kome se čini nasilje koristi da se zakune onim što nije naumio.[12]

Također se postavlja pitannje da li se činjenično stanje srdžbe ili traženja razvoda i tome slično može uzeti umjesto nijeta? O  tom pitanju postoji poznato razilaženje među učenjacima. Da li će se to smatrati razvodom i u biti (kod Allaha) i kao da ga je istinski i nanijetio, ili će to biti samo sudski razvod, a ne i kod Allaha? O tom pitanju takođe postoji nesuglasnost. Tumačeći Poslanikove riječi: „Zaista se djela cijene prema namjerama i svakom čovjeku pripada ono što je naumio…“ islamski učenjaci vele da su ugovori kojima je cilj domoći se harama neispravni. Primjer toga jesu trgovinski ugovori kojima je cilj kamata ili slične nedozvoljene stvari, jer se takvim ugovorima namjerava kamata, a ne trgovina, a „…svakom čovjeku pripada ono što je naumio…“ Pitanja nijeta koja zadiru u fikh mnogobrojna su. Ono što smo dosada spomenuli smatramo da je dovoljno. Kao što smo na početku spomenuli izjavu imama Šafije u kojoj je rekao: „Ovaj hadis zadire u sedamdeset poglavlja fikha.“ Allah najbolje zna. Vrijedno je spomenuti da nijet ustvari prestavlja namjeru srca i čovjek nije obavezan jezikom izgovarati ono što je u srcu ni u jednom ibadetu. Ebu Davud je jednom prilikom upitao Ahmeda ibn Hanbela: „Izgovaraš li nešto prije početnog tekbira u namazu?“ „Ne!“, odgovori mu Ahmed.

I ovaj slučaj se može uzeti kao dokaz da se nijet ne izgovara jezikom. A Allah Uzvišeni najbolje zna.


[1] Bilježi Buhari.

[2] Prve tri generacije nakon  Poslanika, alejhis-selama, tj. njegovi ashabi, tabiini, i tabii-tabiini. Zatim svi oni učenjaci kojima je ummet posvjedočio znanje i praksu u ispravnom slijeđenju Kur’ana i sunneta.

[3] Bilježi Muslim

[4] Bilježe Muslim i Buharija.

[5] Navodno prenosi se da je navodni sahabija preselio iz Meke u Medinu samo radi neke žene kojom se namjeravao oženiti. Ibn Hadžer el-Askalani kaže: „Povod ovom hadisu nije događaj s Ummu Kajsom. Ni jedano od predanja ne upućuje na to!“ (Fethul-Bari, 1/10)

[6] Bilježe Ahmed, Ebu Davud i Ibn Madža.

[7] Bilježi Muslim.

[8] Bilježi Muslim.

[9] Bilježi Ebu Davud

[10] Bilježi Buhari

[11] Praktikujte ih onako kako vas ja učim. Bilježi Muslim.

[12] Da bi se spasio nasilja nasilnika.


About the Author

ehli bejt


Nove obavijesti